Špijuniranje je bilo jedno od najtraženijih zanimanja na filmu sredinom i krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. U svijetu špijunaže ordinirali su oženjeni/obiteljski ("Istinite laži") i klasično-moderni James Bond ("Zlatno oko"), Ethan Hunt ("Nemoguća misija"...).
Nanovo je na špijunsku scenu stupio i Simon Templar, znan kao Svetac ili The Saint, protagonist serije romana Leslieja Charterisa, inteligentni i džentlmenski šarmantni avanturist, lopov, špijun i prevarant sklon maskiranju, prilikom čega koristi imena katoličkih svetaca.
Nakon što je pisac stvorio lik krajem dvadesetih, o avanturama Templara snimilo se devet filmova od kraja tridesetih do sredine pedesetih. Ipak, njegova najpoznatija inkarnacija bila je televizijska iz šezdesetih. Na malim ekranima se Templar pojavio iste godine kao Bond na velikima.
Serijski "Svetac" počeo je s emitiranjem 1962., kad je "Dr. No" operirao u kinima. Zanimljivo, lik i djelo Charterisova junaka poslužili su kao djelomična inspiracija Iana Fleminga za kreaciju Bonda, Sveca je glumio budući agent 007 Roger Moore, a "The Saint" je utro i put za seriju "Mission: Impossible" koja se pojavila na TV-u 1966. godine.
Tri desetljeća kasnije – obrnuta situacija. Uspjeh povratničkog "Bonda" i prve "Nemoguće misije" otvorio je vrata za "Sveca" (1997.). "The Saint" je imao sve predispozicije da bude prestižni kinohit proljetne sezone 1997. u produkciji "major" studija Paramount Pictures.
Za glavnu ulogu je angažiran Val Kilmer, glumac na vrhuncu popularnosti nakon uloge Čovjeka-šišmiša u "Batmanu zauvijek" i pljačkaša u "Vrućini". Njegova partnerica je postala Elizabeth Shue, još vruća od nominacije za Oscara na račun izvanredne izvedbe u drami "Napuštajući Las Vegas".
Redateljsku palicu u ruke uzeo je, pak, Phillip Noyce ("Opasno more"), specijaliziran za akcijske trilere zahvaljujući "Patriotskim igrama" i "Neposrednoj opasnosti", a scenarij je nastao iz pera hitmejkera Jonathana Hansleigha ("Umri muški 3", "Jumanji") i Wesleyja Stricka ("Rt straha", "U posljednjoj fazi").
Pridodajte tome budžet od 70 milijuna dolara i jasno je da je "Svetac" u startu, na papiru, njegovao blockbusterska nastojanja kao prvi film potencijalne "bondovske" franšize, "reboot" slavnog serijala. Otprilike nešto kao "Goldeneye" i "Mission: Impossible".
Međutim, "The Saint" na koncu nije postao blockbuster (61 milijun dolara zarade u SAD-u, ukupo 118 u svijetu), većinski odbačen od publike i sasječen od kritike, iako nije ni izbliza tako katastrofalan, već prilično solidan, pa i smion komad filma u svome akcijsko-trilerskom fahu. Jasno je bilo onda zašto je izostala kinohitoidnost, jednako kao i danas.
Jednostavno, "Svetac" nije bio dovoljno atraktivan kao najveći akcijski spektakli 1997. (npr. "Con Air"), uključujući i "Bonda" ("Sutra nikad ne umire"), ili godinu ranija "Nemoguća misija", prema čijoj je trilerski kompleksnoj priči suviše jednosmjeran i standardan.
U usporedbi s njima "The Saint" je djelovao staromodno (kao i Noyce pred generacijom redatelja poput Michaela Baya), što mu je onda bila mana, a danas vrlina. "Svetac" nema režijske bravure Briana De Palme ni spektakl "Con Aira", ali u njegovim prizemljenijim akcijskim scenama nećete opaziti računalnu kozmetiku.
Za jedan špijunski akcijski triler, "The Saint" je iznenađujuće "realističan" i "ordinaran" iz razdoblja kad su "bondovske" akcije bile nadomak fantazije, a Tom Cruise visio na brzom vlaku u "Mission: Impossible". Stigao je, reklo bi se, deset godina prerano, prije novomilenijskih filmova o Jasonu Bourneu i, naročito, resetiranog Bond-serijala s Danielom Craigom.
Je li "Svetac" utjecao na "Casino Royale" ili ne, Templar (Kilmer) humaniji je junak, usamljeni vuk koji dopušta da mu srce osvoji samo jedna žena, znanstvenica s Oxforda Emma Russell (Shue), premda će je isprve "bondovski" zavesti sukladno sintagmi "cilj opravdava sredstvo".
Izvorni kraj filma, u Hansleighovu scenariju, trebao je ubiti romansu stradavanjem Emme i pretvoriti Templara u osvetnika koji se bori s krvnikom voljene djevojke dok plotuni tenkova ruše zgrade, dakle kao nekakva kombinacija dvaju "Bondova" ("U službi Njezinog veličanstva", "Zlatno oko").
Testna publika, do ušiju zaljubljena u Shue, nije dobro reagirala na takav kraj i "The Saint" je pušten ovakav kakav jest u kina gdje su gledatelji, očekujući "novog Bonda" prema bombastičnim najavama, mogli biti razočarani manjkom spektakularne, sofisticirane akcije i pravih žanrovskih uzbuđenja.
S odmakom vremena "Svetac" nije postao uzbudljiviji (ni bolji) film, ali valja cijeniti da je Noyce u centar pažnje jednog blockbustera stavio romantičnu priču s parom dodirljive kemije, a u drugom planu ostavio akcijašenje, prethodeći onome što je, recimo, Sam Raimi napravio u "Spider-Manu 2", ako se akcijašenje zamijeni za superjunačenje.
Valja cijeniti i da je trasirao međunarodnu karijeru Rade Šerbedžije nakon uloge "Prije kiše" i odveo ga do nastupa u "Oči širom zatvorene", "Nemogućoj misiji 2" i "Zdrpi i briši". Rade je upečatljiv kao Ivan Tretjak, naftni magnat iz posthladnoratovske Rusije koji bi rado zamijenio predsjednika i vladao zemljom.
Od svih brojnih Templarovih maskiranja tijekom filma stječe se dojam da je Kilmeru najveći izazov bio prerušiti se u Šerbedžiju, tj. Tretjaka, što dovoljno govori o našem glumcu. Tu, konačno, dolazimo i do ključnog razloga zašto "The Saint" zaslužuje respekt – zbog Kilmera, osobnog sveca filma.
Rijetkost je u nekom (akcijskom) blockbusteru vidjeti glumački "masterclass" glavnog glumca/junaka, obično to dopadne negativca. No, Kilmer je ovdje održao malu školu glume i potvrdio zašto je slovio za jednog od najboljih glumaca svoje generacije, pravog pravcatog glumačkog kameleona ("The Doors", "Tombstone") koji u jednoj od Templarovih maskarada opet izgleda kao Jim Morrison.
Godine 1997. Kilmeru je konkurenciju predstavljao Bruce Willis, ali njegova prerušavanja u akcijskom trileru "The Jackal" bila su više metafilmske/žanrovske naravi u međuigri s "Face/Off-om" (akcijski heroj kao negativac s dva i više lica), a manje o glumačkim i inim identitetima. Kilmer je zainteresiraniji za ovo potonje dok cijelo vrijeme preuzima tuđe identitete i likove, prerušava se i oponaša i svakog s kime stupi u kontakt, kao mimikrija, ljudski T-1000.
Karakterizacija junaka dijelom je "batmanovska" iz "Batmana zauvijek" (tijekom flešbeka na malog Simona u sirotištu samo nedostaju šišmiši), no najviše intrigira kad je Templar "čovjek bez lica" koji može biti bilo tko, ruski policajac, beskućnik, turist, gay špijun, novinar, umjetnik, čak i čistačica. Najimpresivnije scene akcijskog trilera tiču se Kilmera kako se ispred zrcala pretvara u likove, prisvajajući njihove naglaske i pojavnosti.