Takt do dva moćne glazbene teme dovoljni su da "Superman II" (1980.) automatski teleportira u djetinjstvo generacije filmofila sedamdesetih i osamdesetih. Baš kao superjunak u prvom filmu, "Superman II" u tom trenu zaustavlja Zemlju, zarotira je u suprotnom smjeru i vraća vrijeme četiri dekade unatrag.
To je bilo neko nevinije (filmsko) vrijeme kad su superheroji poput njega bili svjetlo, a ne tama. U potpunosti se može razumjeti nedavna izjava Richarda Donnera, režisera izvornog "Supermana", koji je snimio i veći dio ovog nastavka prije nego što je dobio otkaz zbog neslaganja s producentima i bio zamijenjen Richardom Lesterom ("Tri/Četiri mušketira").
Naime, krajem prošle godine, kad je "Superman II" slavio okruglu 40. obljetnicu, Donner je rekao kako nije fan ciničnih, sumornih i gnjevnih superjunačkih filmova današnjice, s mračnim superherojima ljutima na sebe i svijet oko sebe jer toga dovoljno ima u stvarnosti.
Donner, zato, nema pojma tko je Zack Snyder, makar dijele subinu da je netko drugi dovršio njihov film, a očito nije gledao njegova "Čovjeka od čelika" i "Batmana protiv Supermana", ali je pohvalio "Wonder Woman" koja potiče sličnu emociju kao stari "Superman(i)".
Idealizam, pozitiva i optimizam, utjelovljeni u titularnom liku, isijavaju iz svake pore "Supermana II" i prilično su zarazni, danas možda i zarazniji nego prije 40 godina s obzirom u kakvom vremenu živimo. "Superman II" je čak i lepršaviji od prethodnika. Čini se da je Lester od nastavka htio napraviti superjunački Bond-film s Rogerom Mooreom ako je original bio "007" Seana Conneryja.
Tako, Superman ili Kal-El (neprežaljeni Christopher Reeve) ima uvodnu akcijsku scenu na svjetskoj lokaciji, u Parizu, gdje sprječava teroriste koji prijete nuklearnom bombom i ubojitu napravu odnosi da eksplodira u svemiru, iako će eksplozija osloboditi kriptonske supernegativce iz "Fantomske zone", generala Zoda, Ursu i Nona (Terence Stamp, Sarah Douglas, Jack O'Halloran), željne uspostavljanja "novog poretka" na Zemlji i osvete sinu njihova uzničara Jor-Ela (Marlon Brando u prvom filmu).
Tvrdnja se može potkrijepiti i time da je tupasti Non ispao svojevrsni Zubo "Supermanova" svemira, dok šerifa glumi Clifton James kao da se dovezao iz Bond-filmova "Živi i pusti umrijeti" i "Čovjek sa zlatnim pištoljem". Osjećaj za "slapstick" komediju, satiru, (auto)ironiju znatno je izraženiji u filmu koji "najvećeg zločinačkog uma na svijetu" Lexa Luthora (Gene Hackman) pretvara u "comic relief" lika, ali uvijek suptilan, u granicama dobrog ukusa, kako se "Superman II" ne bi previše razlikovao od "I" i postao superherojski spektakl kakav Donner ne voli.
Naprotiv, "Superman I&II" su dvojajčani blizanci, gotovo isti, no opet drukčiji da nagledaniji filmofil može vidjeti gdje je počeo Donner, a gdje završio Lester, odnosno čuti kad je Ken Thorne preuzeo dirigentsku palicu i nadopisao nezaboravne glazbene dionice Johna Williamsa.
Napose je sjajno što oba filma nisu bili poligon za (u međuvremenu datirane) specijalne efekte koji su svrhoviti za priču, ali ne i samosvrhoviti. A priča je u osnovi ljubavna i otkriva čovječniju stranu Čovjeka od čelika. Lester stvara intrigantni, pa i provokativni ljubavni trokut na relaciji Superman –njegov alter ego Clark Kent – novinarka Lois Lane (divna Margot Kidder).
"Je li netko ljubomoran?" Lois pita očalinka Clarka koji ima običaj nestati svaki put kad se Superman pojavi zato što je on – on. Verbalna dodavanja Clarka i Lois idu u glumački prilog Reeveu i Kidder i kao da dolaze iz romantičnih komedija pedesetih s parom odlične kemije tipa Tracy-Hepburn, naročito tijekom njihova novinarskog posjeta turističkoj atrakciji, gdje ga ona provocira: "Kad djevojka jednom vidi Supermana u akciji, slapovi Niagare ne mogu oduševiti."
Ondje će Lois (napokon) skužiti da su Superman i Clark ista osoba kad vidi kolegu bez naočala i zastane na trenutak, a da potkrijepi tvrdnju, spremna je riskirati život i baciti se niz slapove kako bi Čovjek od čelika doletio i spasio je. Dualni "ti jesi Superman, on jest ti" odnos njih dvoje je bezvremen, ako već efekti podliježu testu vremena.
Odnos doseže vrhunac kad izjave ljubav i Superman odluči napraviti ono što je po uzoru na njega napravio Čovjek-pauk u "Spider-Manu 2" – odreći se supermoći za život sa smrtnicom i sam postati smrtnik, običan čovjek, ordinaran poput Clarka ("Ona je sve što želim").
Međutim, napravio je to u najgorem trenutku, kad Kriptonijanci stignu na "planet Houston" (Zemlju) i otkrivaju neograničene moći jednake njegovima kojih se, dakle, on odrekao u izvrsno postavljenoj superjunak-supernegativci dihotomiji, s povremenim Lesterovim provokacijama, primjerice da zlikovac Zod hoda po vodi kao Isus, a ne mesijanski, kristoliki pozitivac Superman.
Arhetipsku superherojsku poruku "s velikim moćima dolaze velike odgovornosti" odaslao je upravo "Superman II", ne bojeći se nakratko zakoračiti u mrak u sceni kad neki "bully" prebije bespomoćnog Clarka u restoranu prije nego poleti prema svjetlu u akcijskom finalu, kad Superman "džentlmenski" pita Zoda bi li izišao vani da se potuku kao muškarci.
Završnica možda nije jednako spektakularna kao što je bila do kraja osamdesetih/početka devedesetih, no postavila je čvrste temelje svakog budućeg superjunačkog blockbustera, oblikujući žanr, kao i sam film uostalom. "Superman" je poletio u superherojska nebesa, "Superman II" je, pak, nastavio letjeti i – udarati.
U prvom filmu glavni negativac Luthor nije bio fizički dostojan Supermana, a Zod i ekipa jesu, što rezultira scenama kad se supernegativci razbacuju busevima i razbijaju zidove nebodera nakon što ih Čovjek od čelika odbaci u njih. Pogledajte osnovnu koncepciju akcijskih scena bilo kojeg novijeg superjunačkog filma i prepoznat ćete koliko je "Superman II" na njih utjecao.
"Superman II" je sveprisutan na filmu od DC-jevih do Marvelovih superherojstava, a počast njegovoj nebeskoj bitki iznad krovova grada odao je i "Matrix Revolutions" kad su se Neo i agent Smith dohvatili kao Čovjek od čelika i Zod. Sveprisutan je i izvan filma, u sceni kad Zod i Kriptonijanci u neobičnim odorama provale u Bijelu kuću, podsjećajući na Trumpove pristaše prigodom njihova desanta na Kongres.
Sve to neutralizira stare efekte, premda se oni uklapaju u staromodnu viziju čovjeka, svijeta i čovječanstva kojoj bi se cinici mogli iščuđavati u stilu Zoda kad shvati da Superman ne vlada inferiornijim Zemljanima kao neki bog, već mu je do njih stalo. Čovjek od čelika spašava svijet od nečovječne prijetnje, ali tako da najprije polazi od sebe i pronalazi čovječnost u sebi (i nama). Superman je najprije čovjek pa onda Čovjek od čelika.