Podsjetnik na stariji film režisera Davida Finchera "Soba panike" (2002.) stiže u pravo vrijeme. Fincher je novopečeni oskarovski nominent zahvaljujući "Manku", upravo predloženom za deset zlatnih kipića. U vrijeme kad je precijenjeni "Mank" u fokusu, nije zgorega prisjetiti se najpodcijenjenijeg Fincherovog filma, "home invasion" trilera koji je zbog premise nanovo aktualan u kontekstu koronske samoizolacije.
Baš u ovo doba 2002. "Panic Room" se premijerno otvorio s 30 milijuna dolara u američkim kinima i u totalu zaradio blizu 100 (96.3), odnosno 200 u svijetu (197). Dakle, bio je to svojevremeni hit, ali u međuvremenu ga malo tko spominje kad se zapodjene razgovor o Fincheru.
Uvijek će se među prvima navesti "Sedam", "Klub boraca", "Zodijak", "Društvena mreža"... čak i "Mank", a "Soba panike" će se spomenuti na samom začelju, ako se uopće i spomene. "Panic Room" nekako ostaje skriven(a) u filmskoj kući koju je izgradio Fincher, ironično kao prava soba panike.
"Zove se soba panike", agenti za nekretnine predstavljaju sigurnosno utočište od provalnika friško razvedenoj majci Meg Altman i njezinoj kćerki Sarah (dvostruka oskarovka Jodie Foster, buduća zvijezda Kristen Stewart). Ograđena betonskim zidovima, osigurana jakim čelikom protiv provale i opremljena laserom koji aktivira zatvaranje vrata te monitorima za nadzor svakog kutka doma, soba se nalazi u kući na Manhattanu ("nešto između rezidencije i kuće u nizu", "na tržištu ne postoji nešto slično").
U monitorima sobe panike mogu se prikazivati gotovo svi Fincherovi filmovi koji stanuju u ovoj mračnoj, hladnoj kući. Lako je u ventilacijskim cijevima vizualizirati Aliena ("Alien 3"), jednako kao i zamisliti da ovdje žive likovi filmova "The Game", "Fight Club" i "Gone Girl" itd.
"Soba panike" je punokrvni Fincher i bila je njegovo sigurno utočište nakon financijskog kraha onomad neshvaćena "Kluba boraca". Počekom dvijetisućitih Fincher je trebao siguran hit, "popcorn movie" za širu publiku i "Panic Room" je upravo to, njegov možda i najkomercijalniji, "najdostupniji" film, no daleko od tipičnog trilera, a bliže Hitchcocku.
Možda bi postao tipičan s nekim drugim filmašem iza kamere, ali s Fincherom se pretvorio u nešto više – impresivan triler visoke "hičkokovske" napetosti i bogate "fincherovske" estetike. Prije ("Igra") i poslije ovog filma ("Nestala") Fincher se ugledao na Hitcha, a sa "Sobom panike" je zaslužio titulu najdostojnijeg nasljednika majstora "suspensea" nakon Briana De Palme i prava je šteta što nije snimio više ovakvih trilera.
Finch... Finch... Fincher se najviše rimovalo s Hitch... Hitch... Hitchcock u filmu "Panic Room". Ovo je Fincherov svojevrsni "Prozor u dvorište", sa sličnim motivima promatranja i voajerstva u skladu s novomilenijskom popularnosti monitoringa i reality showova, sveden na jednu izoliranu, klaustrofobičnu lokaciju (zgrada, kuća) koja je bila pretvorena u set filma i redateljima omogućila veću kontrolu i planiranje kadrova.
Fincher polaže temelje i gradi arhitekturu trilera na stiješnjenoj lokaciji poput najboljeg arhitekta da bi i Hitchcock možda bio ljubomoran. Uvodna špica je modernizirani "Rear Window" s velikim imenima glumačke i ine ekipe stiješnjenim između newyorške arhitekture, ostakljenih nebodera i betonskih zgrada s kojima se i neobično srastaju.
"Jesi li ikad čitala Poea", klaustrofobična Meg pita agenticu za nekretnine s primislima na zazidanost njegova "Crnog mačka". Kad se od trojice provalnika (Forest Whitaker, Jared Leto, Dwight Yoakam) samoizoliraju u sobi panike, Meg i Sarah će u nekoliko navrata djelovati kao žive zazidane, osobito kad se kamera iz uskog interijera provuče napolje i snimi ih izvana s druge zgrade, kad uzaludno dozivaju upomoć kroz kišnu noć, stopljene sa zidom kuće.
Kamera tada debitantskog snimatelja Conrada W. Halla (naslijedio Dariusa Khondhija; "Sedam"), sina legendarnog Conrada L. Halla (od "Hladnorukog kažnjenika" do "Vrtloga života"), iznimno je rabljena tijekom filma prepoznatljive "fincherovski" zelenkaste fotografije i "Soba panike" je film za prikazivanje na filmskim fakultetima, mala škola velike režijske finese i snimateljske tehnike.
Vječito u pokretu, nevjerojatno fluidna, pa i vrtoglava, voajerska kamera lebdi i klizi uzduž i poprijeko kuće, diže se i spušta po katovima, prati putanju plina, zavlači se i provlači u/kroz najskrovitije kutke neopterećena prostornim ograničenjima, uz određenu pomoć digitalnih efekata, tj. CGI-ja.
Inicijalna turneja po kući prilikom pokazivanja njezinih interijera agenata za nekretnine kamerno je potencirana kad na prag Meginog i Sarahinog doma banu lopovi, i to odmah prve večeri u novoj rezidenciji. Virtuozna kamera na pravom i digitalnom kranu silazi s trećeg kata u prizemlje i bez "reza" ide od jednih vrata do drugih na koja provalnici pokušavaju ući.
Pritom, kamera zaviruje u ključanicu i uzmiče netom prije nego će u nju penetrirati ključ, da bi se potom povukla natrag i vratila na kat da prikaže Meg kako spava nesvjesna zbivanja. Kad kriminalci uđu unutra i prošetaju unaokolo da izvide situaciju, kamera se horizontalno-vertikalno izvija iznad Meg koja je netom prije otišla do frižidera i vratila se leći, ali kao da osjeća da je netko u kući (od tog fascinantnog kadra je stvoren plakat filma "Panic Room").
S kamerom koja prolazi međukatove elegantnije od De Palmine u "Zmijskim očima", Fincher je snimio neke od najboljih i najkreativnijih kadrova karijere u "Sobi panike", a svi su, vidljivo je, perfekcionistički unaprijed isplanirani do u tančine. Ipak, režija djeluje spontano i poklanja pozornost detaljima, recimo trešnji zrnaca prašine s betonskog zida izranjavana bušilicom s druge strane.
Općenito rečeno, "Panic Room" je jedna prilično realistična napetica, koliko god bila filmična i trilersko-strateški "iskalkulirana" (kćerka dijabetičarka s inzulinom izvan sobe panike, majčin mobitel posijan ispod kreveta), a "(bes)tjelesnost" kamernog pristupa s pripadajućom tehnologijom Fincher suprotstavlja opipljivo kompleksnijoj psihologizaciji naizgled jednostavno skiciranih likova tijekom napete igre šaha ili mačke i miša od koje se znoje gledateljevi dlanovi.
Meg se transformira u lavicu i pod svaku cijenu želi zaštititi kćerku od živopisnih i međusobno zanimljivo konfliktiranih negativaca, ispalih iz ekranizacije romana citiranog Elmorea Leonarda. Prema finišu, likovi postaju kao protagonisti McTiernanovih klasika i odbacuju tehnološko, odnosno okreću se ljudskom i jedni drugima da bi preživjeli u (samo)izolaciji.