Sjećanje na "Slučajnog turista" (1988.) Lawrencea Kasdana seže od malih nogu. Potpisnik ovih redaka živo se sjeća plakata i naslova filma koji nije onda gledao u kinu, za razliku od "Rain Mana", ali je za njega čuo i znao. Bio je to pojam dobre drame za tatu i mamu filmofile, što je "Accidental Tourist" 1989. i potvrdio s četiri Oscar nominacije, za najbolji film, sporednu žensku ulogu Geene Davis, adaptirani scenarij (prema istoimenu romanu Anne Tyler) i glazbu Johna Williamsa.
Za pojmiti kvalitetu "Slučajnog turista" trebalo je narasti i sazrijeti, zakoračiti dublje u svijet odraslih, proživjeti nešto života i dosegnuti približnu dob roditelja kad su ga gledali u realnom vremenu. Mama i tata se još uvijek sjećaju filma, no za mnoge "Accidental Tourist" kao da je pomalo potpao u zaborav, zbog čega zaslužuje revalorizaciju za vrijeme oskarovske sezone.
Zapodjene li se filmofilska priča o Oscar konkurenciji 1989., svi će se sjetiti "Kišnog čovjeka" i "Opasnih veza", većina "Mississippija u plamenu" i "Zaposlene djevojke", a tek manjina "Slučajnog turista". "Accidental Tourist" nije otisnut u kolektivnom popkulturnom sjećanju kao oskarovski slavodobitnik "Rain Man", iako je podjednako, čak i više, samo iz sjene, zaslužan za oblikovanje čitavog niza "mainstream" i "indie" humornih drama i karakternih studija.
Takvi filmovi (bili) su naseljeni neobičnim, disfunkcionalnim, isprve nepristupačnim likovima poput Macona Learyja (izvanredno nijansirana uloga Williama Hurta, vrijedna Oscar nominacije) i njihovim živopisnim obiteljima sa sitnim ljudskim ekscentričnostima (u ovom slučaju nejavljanje na fiksni telefon i slaganja hrane po abecedi).
Utjecaj "Slučajnog turista" seže od "Bolje ne može" Jamesa L. Brooksa do, napose, "Ni na nebu ni na zemlji" Jasona Reitmana. Životni stil i filozofija Ryana Binghama u izvedbi Georgea Clooneyja iz "Up In The Air" odgovara njegovu prethodniku Maconu, piscu vodiča za putovanja na temu kako putovati bez stresa i pomoći poslovnim ljudima da se u Londonu ili Parizu osjećaju kao kod kuće gdje bi radije bili.
Otvoreni kofer jedna je od prvih slika Kasdanova filma i Macon govori o spremanju prtljage za poslovni put zrakoplovom. Čovjek treba sa sobom ponijeti točno onoliko koliko mu stane u kofer i spremiti stvari u obliku podesnom za putovanje bez ekstra prtljage, odijelo, deterdžent, knjigu kao zaštitu od nepoznatih ljudi. Jer, "na putu, kao i u životu, manje znači više".
Maconovog pogleda na svijet pridržava se Kasdan režirajući "Accidental Tourist" – manje znači više. Ustvari, čitav film postaje preslika glavnog lika da mu vjerojatno i paše da nije (bio) u centru oskarovske pažnje. Naime, prigušen i miran, Macon živi život kao da piše vodič za "slučajne turiste", svugdje sa sobom nosi imaginarnu knjigu za zaštitu od ljudi i metaforički odbija tegliti dodatnu (emotivnu) prtljagu.
Moguće da je takav Macon oduvijek bio, a zatvorio se u školjku i emotivno izolirao nakon ne tako davne tragedije koju je doživio sa suprugom Sarah (velika zvijezda osamdesetih Kathleen Turner u netipičnom izdanju) i otuđio se od nje – smrti sina u pljački dućana.
Treba reći, Kasdan je povukao hrabar potez angažirajući Hurta i Turner u ulogama studenih, distanciranih supružnika, nakon što su u njegovu prvijencu, erotskom "neo-noir" trileru "Tjelesna strast", glumili vruće, požudne ljubavnike, pri čemu je ona "femme-fataleovski" žarila i palila ekranom.
"Volim te, ali ne mogu više živjeti s tobom", daje Maconu do znanja Sarah koja je razmišljala i želi li više živjeti u ovom svijetu s tako zlim ljudima sposobnim ubiti dijete. Led s Macona počet će se lagano otapati kad upozna razvedenu samohranu majku i trenericu pasa Muriel Pritchett (Davis, dobitnica Oscara) kojoj ostavlja korgija na čuvanje dok je na putu.
Sudbina će spojiti "dva odvojena života, dvije različitosti", kako je lijepo rekao izdavač "Slučajnog turista" Julian (Bill Pullman) spojivši se s Maconovom sestrom Rose (Amy Wright) kod koje je još jedan brat došao živjeti nakon što je ostao bez Sarah i slomio nogu.
Sunčana, ekstrovertirana i pomalo otkačena Muriel je sušta suprotnost oblačnom, introvertiranom, depresivnom Maconu, zrakica sunca u sivom, melankoličnom filmu. Izvrsna, živahna Davis glumi je kao anđeosku ženu koju svaki muškarac u rasulu treba u svom životu ("Stop, for that woman!"), a njezini izbori odjevnih predmeta čine je da na momente izgleda kao Cruella De Vil pozitivnog predznaka.
Muriel odmah s vrata opaža da Maconu treba pomoći, ma koliko on to odbijao i nemao potrebe za običnim razgovorom. Ona neće trenirati samo njegova korgija da se prilagodi na novi život u drugoj kući, već i njega samoga koji vapi za emotivnom rehabilitacijom više od tjelesne (slomljena noga).
Ključan trenutak za njegov postupni oporavak stiže kad dođe do Muriel s namjerom da joj preda oproštajno pismo, da bi polako otvorio srce i istopio se u njezinom toplom zagrljaju. Divna, humana scena snimljena je u bliskom, srednje-krupnom planu s posebnim naglaskom na Muriel koja samo nježno grli i brižno sluša Maconovu ispovjed, bez izgovorene riječi, kako i priliči jednom tihom malom-velikom filmu kao što je "Accidental Tourist".
Ovo je jedna od najtiših drama koja više počiva na govorima tijela i ekspresijama likova, radije nego njihovim riječima i konverzacijama, ma koliko značajne bile ("Počinjem misliti da možda nije stvar u tome koliko voliš nekoga. Možda je važnije tko si kad si s tom osobom...").
Kasdan se pokazao kao dobar promatrač ljudske naravi, sitnih gesti i manira, a njegova kamera je životno opservacijska i rijetko se približava likovima do filmskog krupnog plana. "Ne volim pretjerano filmove, u njima je naizgled sve tako blizu", smatra Macon, a njegove misli podsjećaju na izjavu glumice Frances McDormand "Plačem i ja kao žene na filmu, možda triput tjedno, ali ne u krupnom planu, već širem kadru".
Svejedno, Macon će poći u kino s Muriel i njezinim sedmogodišnjim sinom alergičarom (Robert Hy Gorman), no Kasdan odbija biti krajnje filmičan i tipičan unutar drame, odnosno razmišljati u oskarovskim okvirima. Likovi ne plaču u krupnom planu kao na filmu, već u širem kadru kao u životu.
Redatelj i glumci uspijevaju napraviti veliko postignuće i izvesti da se ne ponašaju kako publika očekuje, naročito Macon, te da instatno pridobiju simpatije gledatelja, već da im se pravim, iskrenim ljudskim emocijama polako uvlače pod kožu i pronalaze put do srca.
Režija i gluma djeluju spontano i gotovo nevidljivim rezom povezuju suprotne polove između tragedije i komedije, mana i vrlina, pesimizma i optimizma, hladnoće i topline, srcobolje i srcedrapateljstva, krajeva i (novih) početaka. "Slučajni turist" je ispao nenamjerni oskarovski klasik.