Prepare to go ballistic. Reklamna krilatica s plakata i foršpana "Slomljene strijele" (1996.) pripremala je publiku za akciju na raketni pogon, nuklearni projektil od filma. Sam naslov "Broken Arrow" odnosi se na vojni termin i označava gubitak nuklearnog oružja.
"Ne znam što je strašnije - izgubiti nuklearno oružje ili da se nešto tako događa toliko često da za to postoji termin", pita se s pravom jedan lik u filmu, Giles Prentice (Frank Whaley), bockajući američku vojnu vrhušku. Nuklearno oružje, točnije dvije bojeve glave, nije izgubljeno.
Oteo ga je vojni pilot Vic Deakins (John Travolta; kamera ga ljubi kao da je Chow Yun-Fat) s planom da proda bojeve glave, zaradi milijune i kupi pet posto dionica "Volva", znajući da će "pomagati u stvaranju najsigurnijih automobila na svijetu". Deakinsa može jedino spriječiti njegov bivši partner i prijatelj Riley Hale (Christian Slater) kojeg je pokušao ubiti i uspio "samo" izbaciti iz letećeg B-3 Stealth bombardera, na njegovu nesreću s padobranom.
Režirajući drugi hollywoodski projekt nakon izvanredna debija "Hard Target" s Van Dammeom, John Woo pronalazi žanrovsku subverziju u scenariju Grahama Yosta ("Speed"). Kad su takve grandiozne bombaške prijetnje u pitanju, obično se pretvore u djelo u završnici akcijskog filma, kad junak zaustavi tajmer netom prije nego otkucavanje minuta i sekunda dođe do kraja, ne nužno na "bondovskih" 0.07.
U "Slomljenoj strijeli" se to baš i ne odvija tako. Naime, poludjeli Deakins aktivira jednu "nuklearku" već negdje pred kraj prve trećine filma, a Hale neće spriječiti njezin prasak. Bojeva glava doista eksplodira i to se prvi put "zapravo" dogodilo (npr. scena u "Terminatoru 2" je samo košmar) u akcijskim blocbusterima (godinama uoči "Cijene straha", "Terminatora 3", nastavka "Viteza tame" i "Indiane Jonesa IV") na Zemlji ("Dan nezavisnosti" i "Armagedon" aktivirali su takve bombe u svemiru).
Srećom, atomska bomba eksplodira duboko ispod zemlje, u jednom napuštenom rudniku bakra usred pustinje Utah. Podzemna detonacija "upila" je svu radijaciju, ali elektromagnetski puls je srušio jedan helikopter, a njezin udar izorao zemlju i stvorio uvjete za snimanje pješčanog "Dan velikih valova".
Da je vidio taj prizor, ludi Kilgore (Robert Duvall) iz "Apokalipse danas" možda bi poželio surfati. Deakins ne odlazi toliko daleko i zadovoljava se rečenicom koja se može prenijeti na cijeli film - "Damn, what a rush". "Broken Arrow" nastavlja izazivati akcijski "rush", iako je bojeva glava detonirana debelo prije kraja.
Mnogi bi redatelji tu sekvenciju ostavili za (pred) završnicu filma, međutim Woo ima još aduta u rukavu i takoreći svaku akcijsku scenu režira kao da je finale. Redatelj se drži Deakinsove "rope&dope" strategije pokupljene od Muhammada Alija u legendarnom boksačkom meču s Georgeom Foremanom.
"Pokažeš protivniku jedno i onda – pow! - napraviš nešto drugo". Film započnje sjajno snimljenim boksačkim sparingom Deakinsa i Halea u kojem Woo s kamerom iz najvišeg gornjeg rakursa ističe crno-bijelu "jin-jang" simboliku ringa, tj. oslikavanja (budućeg) negativca i pozitivca.
"Mitsko" suprostavljanje protagonista/antagonista specijalnost je Wooa i u tom smislu je pokušao nametnuti svoje autorstvo u visokobudžetnom studijskom projektu 20th Century Foxa koji je imao vlastite "namete" - replicirati uspjeh hitoidne (i superiorne) "Brzine", računajući i odnos akcijskog junaka Halea sa slatkom čuvaricom parka Terry Carmichael (Samantha Mathis). Na sreću Foxa, Woo je iznašao načina kako da doskoči kinetičkoj premisi "Speeda" i ne spusti brzinu ispod 75 kilometara na sat.
Likovi konstantno mijenjaju prometala, od zrakoplova-bombardera preko humvee-terenaca i helikoptera do vlaka, a redateljev osjećaj za pokret, bio on "usporeni" ili ne, anulira karakterno ukočeni scenarij koji je ponajprije potencirao ugrozu - umjesto putnika jednog busa sada mogu stradati milijuni i "jugozapad SAD-a bi mogao biti mirno susjedstvo narednih deset tisuća godina".
I proračun "Slomljene strijele" je potencirao dotad nikad ispoliraniji spektakl u režiji hongkonškog filmaša pa u odnosu na njegov "siroviji" hollywoodski prvijenac "Teška meta" (kao i "Bolje sutra", "Ubojicu" i "Žestokog policajca") izgleda gotovo kao "Terminator 2" naspram "T1".
No, to je još uvijek film s potpisom Wooa, "najautorskije" režirana akcija 1996. uz "Nemoguću misiju" Briana De Palme, "Posljednjeg preživjelog" Waltera Hilla i "Pakleni poljubac" Rennyja Harlina. Teško da ćete, primjerice, skužiti rukopis Charlesa Russella, Kevina Hooksa na "Eraseru" i "Fledu", pa i Andrewa Davisa ("Chain Reaction"), no Woo je Woo u "Broken Arrow", makar teški "mainstream".
Njegov stil je prepoznatljiv: poetsko-akcijski usporeni pokreti i koreografsko-geografski pregledna kasakaderska akrobatika (iz današnje optike još veći praznik za oči), ulazak "preporođenog" negativca u film i izlazak iz istog, značajne razmjene pogleda junaka i zlikovca u krupnom planu...
Razlika je samo što sada u prvom planu nije "gun fu" akcija s dva pištolja i sve je grandioznije (od viška - bojeva - glava ne boli), s naglaskom na spektakularne vožnje kamere kroz kanjone i nadlijetanja uskoro eksplodirajućih helikoptera opasno iznad glava glumaca.
Woo je isporučio akcijski triler po mjeri devedesetih (komunikacija pozitivca i negativca preko telefona/voki-tokija) i najavio ostale akcije 1996. (Stealth zrakoplov na plakatu "Konačne odluke", relativno sličan negativac u "Hridi"), ali i efekno inkorporirao kinematografsku prošlost u žanrovsku tadašnjost.
Završnica sa Slaterom na vlaku i ispod njega kao da odaje blockbuster-počast "Generalu" Bustera Keatona, a Travoltin izlazak iz filma je Kubrickov "Dr. Strangelove" u viziji Wooa. Dr. Strangelove ili kako sam prestao brinuti i zavolio bombastičnu "Slomljenu strijelu".