
Chicago se sprema za proslavu skore 35. obljetnice filma "Slobodan dan Ferrisa Buellera" (1986.), klasika osamdesetih u režiji Johna Hughesa. Početak trodnevne proslave zakazan je za 20. svibnja, nekih dvadesetak dana prije datuma kad je "Ferris Bueller's Day Off" krenuo u kina – 11. lipnja 1986., a filmofili i fanovi kojima je Chicago daleko mogu obilježiti obljetnicu gledanjem filma na Cinemaxu.
Fešta je postala tradicija za Chicago svakih pet godina kad "Slobodan dan Ferrisa Buellera" slavi okrugl(ij)u obljetnicu i uključuje koordinirane događaje u čast filma, odnosno rekreaciju scena.
Posljednji put je slavlje održano 2016., na 30. godišnjicu filma u kojem maturant Ferris Bueller (Matthew Broderick) "pica" ili markira školu uvjerivši roditelje (Lyman Ward, Cindy Pickett) da je bolestan i, nakon što oni odu na posao, provede "slobodan dan" u điravanju Chicagom zajedno s djevojkom Sloane (prekrasna Mia Sara) i najboljim prijateljem Cameronom (Alan Ruck; veoma nalik Edwardu Nortonu).
Podsjetimo, u nizu više ili manje nezaboravnih scena, Ferris i društvo posjetili su, među ostalim, 442 metra visoki Sears Tower, Umjetnički institut, stadion Wrigley Field, Čikašku burzu... i priključili se paradi u Dearborn Streetu, gdje je on zapjevao "Twist and Shout".
Ovogodišnja proslava zasigurno će ići u paketu s maskama, distancijom i svime što podrazumijeva "novo (ne)normalno", tako da fešta vjerojatno neće biti ista kao prije, ali što je uopće više isto. Iako se, s jedne strane, čini kako je bolje da nema slavlja jer neće biti kao nekad, s druge je uputno da se proslava održi i pruži barem privid nekih starih normalnijih vremena kojima pripada Ferris, kad je sve bilo nevinije.
Danas je praktički nemoguće da se snimi "Ferris Bueller's Day Off" u istom ili približnom obliku. Nastava se održava "online" tako da "picavanje" zasigurno nema onu draž kad ne morate ići (pješke/busom...) do škole koja sada, zajedno s profesorima, dolazi kod vas preko laptopa. Jednako tako, većina roditelja radi od doma pa Ferris ne bi mogao iskoristiti priliku što su mu majka i otac na poslu da klizne iz kuće.
Konačno, sve da se Ferris nekako išulja iz kuće i dočepa mikrofona na paradi, velika je šansa da bi ga netko snimio mobitelom i zakačio video ili fotku na neku društvenu mrežu. Društvene mreže bi ovjekovječile Ferrisovu spačku, a ravnatelj Rooney (Jeffrey Jones), koji podsjeća na inspektora Clouseaua, izvojevao pobjedu.
U starom filmu titularni protagonist pobjeđuje ravnatelja/autoritete/sistem i to je jedan od glavnih razloga zimzelenosti Hughesova klasika među generacijama srednjoškolaca, pa i onih gledatelja koji više nisu srednjoškolci, ali su u dosluhu s tinejdžerom u sebi, svojim unutarnjim Ferrisom.
Okej, ravnatelj nije daleko od istine kad kaže da Bueller "dobrim klincima daje loše ideje", bivajući inspiracija za "picavanje", između redaka i borbu protiv autoriteta/sistema s kojom se i roditelji tinejdžera mogu poistovjetiti, kao i s odom slobodi ovog filma. Naravno, nije poželjno "picavati", a ni lagati mami i tati, kao što Ferris radi na početku filma glumeći da ga boli stomak i da vidi "točkice", nakon čega razbije "četvrti zid" kao nitko prije njega u tinejdžerskom žanru i obrati se publici gledajući u kameru.
Međutim, sve to Ferris ne radi da bi išao raditi nepodopštine, tulumariti, opijati se, drogirati i juriti 200 na sat Ferrarijem prijateljeva oca (tinejdžeri nisu popili ni kap alkohola i bili su, kvragu, u posjetu muzeju).
Ne, Ferris je to napravio da pobjegne od dosadnih predavanja i nauči nešto o pravom životu izvan škole i školskih knjiga, da udahne posljednje bajkovite trenutke mladosti prije ulaska u stvarni svijet/svijet odraslih te odlaska na koledž i mogućeg rastanka od prijatelja, a i da pomogne Cameronu kako bi se suočio sa svojim osobnim razočaranjima i strahovima, za početak s ocem materijalistom koji više voli Ferrari od njega.
"Živi malo", predlaže on Cameronu. Jasno, Ferris je tinejdžer i neke stvari radi na nezreo način, tipa kad odluči "posuditi" Ferrari, odavajući (pogotovo iz današnje "starije" perspektive) povremeno dojam neodgovornog i sebičnog momka, ali njegove namjere su u konačnici dobre, ne samo za sebe samoga, već i druge.
Ovakvi kakvi jesu Ferrisovi postupci će do kraja filma otvoriti oči i Cameronu i sestri Jeanie Bueller (Jennifer Grey, godinu dana prije "Prljavog plesa") koji žive u njegovoj sjeni, u smislu da će ih razumjeti i početi živjeti život kako žele, baš poput njega, biti "svoji".
Tijekom najbolje scene filma, posjeta muzeju, Cameron će zastati i zagledati se u sliku "Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte" Georgesa Seurata, s posebnim naglaskom na preplašenu djevojčicu u središtu platna kojom Hughes suočava tinejdžera i približava joj se kamerom zumirajući do najsitnijeg pigmenta da krupni kadar djeluje krajnje apstraktno.
Cameron se prepoznaje u njoj i to u njemu budi okidač za promjenom do koje će doći do kraja filma. U toj sceni Cameron primjenjuje Ferrisovu mantru "Život prilično brzo prolazi. Ako tu i tamo ne zastaneš i pogledaš oko sebe, mogao bi ga propustiti". Načas će se zaustaviti, pogledati u sliku i naučiti nešto o sebi i životu, kao i Jeanie prilikom susreta s mladim delinkventom (Charlie Sheen) u policijskoj stanici.
Hughes potvrđuje da je najbolje razumio tinejdžere čak i kad nisu znali tko su i što žele biti te puštao da izraze svoje adolescentske osjećaje, kao u drugoj najboljoj sceni kad naslone čela na staklo nebodera Sears Tower dok ih kamera snima iz netipičnog donjeg rakursa za "teen movie" i počnu otvarati temu života gledajući u svijet ispod sebe.
Na temelju svega ovoga jasno je da "Slobodan dan Ferrisa Buellera" nije "još jedan glupi film za mlade" ili vulgarna tinejdžerska komedija svoga vremena kao "Porky's". On je na valnoj duljini s "Riskantnim poslom" Paula Brickmana i ostalim filmovima o teško premostivim jazovima tinejdžera i odraslih iz pera Hughesa kao najvećega glasnogovornika mladih u osamdesetima ("Klub ranoranilaca").
Ako "Ferris Bueller's Day Off" nema magični spoj slike i glazbe, tj. pjesmu koja ga spaja s nebom kao "Risky Bussiness" ("In The Air Tonight"/"Love On a Real Train") i "The Breakfast Club" (Don't You Forget About Me"), te ako možda nije jedan od najboljih filmova osamdesetih kako ga neki tituliraju, svakako je jedan od najboljih tinejdžerskih filmova dekade, pametan i kvalitetan, a njegov utjecaj je neporeciv, od "Cure na lošem glasu", do "Spider-Mana" i "Deadpoola".
Ferris Bueller živi vječno i u tuđim filmovima, ali najviše u svome koji je, evo, doživio već 35. rođendan. Život doista prilično brzo prolazi..., ako tu i tamo ne zastaneš i pogledaš "Ferrisa Buellera", mogao bi ga propustiti.