Slušali smo pozitivne stvari o “Sigurnom mjestu” još od ljeta, nekoliko mjeseci prije nego što je film doživio hrvatsku premijeru na ZFF-u i svečano otvorio jubilarno 20. izdanje festivala. Dugometražni prvijenac splitskog filmaša Juraja Lerotića (“Onda vidim Tanju”), koji u njemu i igra glavnu ulogu, osvojio je polovicom kolovoza tri vrijedne nagrade u Švicarskoj, na 75. Locarno Film Festivalu.
Iz Locarna se “Sigurno mjesto” vratilo s nagradama za najbolji debitantski film, nadolazećeg redatelja i glumca Gorana Markovića. Nedugo poslije, “Sigurno mjesto” je imalo regionalnu premijeru na filmskom festivalu u Sarajevu. Tamo je, pak, osvojilo “Srce Sarajeva” za najbolji film i nagradu za Lerotića glumca.
”Sigurno mjesto” je potom, polovicom rujna, odabrano od strane Hrvatskog društva filmskih djelatnika kao naš kandidat za 95. dodjelu nagrada Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti u kategoriji, tj. Oscara, u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma. Nakon što je kucnuo čas da se “Sigurno mjesto” konačno i pogleda, festivalski i ini uspjesi o kojima smo slušali ne djeluju slučajno.
Film zaslužuje sve nagrade i kandidaturu za Oscara. Lerotić nastavlja nisku kvalitetnih dugometražnih debija unutar hrvatske kinematografije – “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić, “Kratki izlet” Igora Bezinovića, “Mater” Jure Pavlovića, “Murina” Antonete Alamat Kusijanović, “Zbornica” Sonje Tarokić, “Baci se na pod” Nine Violić i “Stric” dvojca Andrija Mardešić-David Kapac.
U toj niski “Sigurno mjesto” je jedan od najboljih filmova, a svakako najhrabriji i najosobniji, bez presedana unutar hrvatske kinematografije. Splitski redatelj pretočio je bolnu tragediju vlastite obitelji u scenarij filma (samoubojstvo brata), a zakoračio je i ispred kamere svoga prvijenca i okušao se prvi put kao glumac, maksimalno otežavši sebi posao.
Međutim, Lerotić se dobro snašao dijeleći kadar s iskusnim splitskim glumcima kao što su Marković (“Novine”, “Aleksi”, “Tereza37”) i Snježana Sinovčić Šiškov (“Sam samcat”, “Ministarstvo ljubavi”; nedavno viđena u “Ljetu kada sam naučila letjeti”). Njegova uloga je autentična, autobiografska.
Neki drugi glumac bi možda bio “tehnički” bolji, no tko zna bi li uspio prenijeti emociju ovako istinski i sirovo, kao što je prenosi Lerotić u ulozi glumca, ali i redatelja, pretvarajući jedan osoban i fragilan životni materijal u istovremeno intimno i univerzalno filmsko iskustvo, emotivno razarajuće i pozicionirano negdje na pola puta između života i filma već od uvodne scene.
Fiksna kamera slovenskog direktora fotografije Marka Brdara (“Ivan”), čestog suradnika Dalibora Matanića (“Zvizdan” i “Zora”; oba s Markovićem), snima mirnu svakodnevicu jednog zagrebačkog kvarta. Mir se prekida kad u dugi statični kadar najednom dotrči Bruno (Lerotić), panično zvoni na parlafon jedne zgrade, penje se do stana i razbija zaključana vrata da uđe unutra.
Brunova panika je razumljiva: primio je uznemirujući poziv od brata Damira (dosad možda nikad bolji Marković) i zatekao ga s krvi na ruci, vratu i po zidovima stana. Naime, Damir je pokušao izvršiti suicid i izrezao se po ruci i vratu. Dok Bruno pokušava dokučiti kako i zašto, liječnici iz prve pomoći i policajci na uviđaju bombardiraju ga pitanjima, a onda slijedi i procedura u sličnim slučajevima.
Sustav i sistemsku birokraciju (prijava samoubojstva, kasnije i nestale osobe) Lerotić suptilno kritizira poput rumunjskih “novovalnih” filmaša dozivajući u sjećanje jedan od njihovih ključnih filmova “Smrt gospodina Lazarescua” Cristija Puiua kad Bruno bude hospitaliziran i radnja se zatim preseli iz Zagreba u Split, gdje se on želi vratiti s bratom i majkom (Sinovčić Šiškov) koja je brže-bolje doputovala da vidi sina.
Brdar i Lerotić nerijetko snimaju likove iza bolničkih vrata ili staklenih površina, s distancije, da se čine malima u odnosu na veliki birokratski aparat, a zasigurno i da ne vidimo cijelo vrijeme njihovu bol. Bilo bi to odveć devastirajuće. No, unatoč tome, gledatelj prema njima nije nimalo distanciran i bol svejedno dopire do nas zbog ljudskosti filma, životnosti likova i sposobnosti glumaca da djeluju kao prava obitelj koja se suočava s mentalnom bolesti jednog njezina člana kad je za to već možda postalo prekasno.
Ljudskosti i životnosti ne nedostaje filmu pa tako Damir filmofilski kaže da mu je razrezana ruka “kao u ‘Terminatoru’...”, na što Bruno dodaje “i meni je to palo na pamet”, a tu i tamo zraka crnog humora promoli u kadar (“Kad je prvi put probala normabel, promislila je da bi trebalo dati Nobela onome tko ga je izmislija”, “Nije samo da branitelji i gladna djeca u Africi imaju probleme”).
Na taj način Lerotić barem nakratko razbija dramsku mračnost ironično naslovljenog “Sigurnog mjesta”, filma u kojem sigurnog mjesta baš i nema. “Ovo je teški pokušaj suicida, nije poziv upomoć”, precizira bolnička psihijatrica. Damir za članove familije samo djelovao “potišteno” i nije pokazivao znakove depresije i unutrašnjeg nemira, skrivenog u očima i govoru tijela, kamoli nečeg goreg, zbog čega “nije spavao nekoliko dana” i “ne zna zašto je ‘to’ napravio”.
”Oprosti, pokleka sam”, kaže on protektivnom bratu koji ga utješi sa “skupilo ti se” u vjerojatno najsnažnijoj od svih snažnih scena. Od svega izgovorenoga u filmu, riječ “oprosti” ima najveću težinu i podcrtava iskupničku i katarzičnu narav “Sigurnog mjesta” zajedno s jednim iskrenim zagrljajem – ljudskim, bratskim, oproštajnim.