StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Šerburški kišobrani‘: Kud će kiša nego na oko

30. srpnja 2022. - 10:30

Kišobrani raznih boja izmjenjuju se u kadru dok kiša lije kao iz kabla jednog tmurnog jutra u francuskom gradiću Cherbourg. Crveni, svijetloplavi, ružičasti, modri... kišobrani i žute kabanice protiv kišnog sivila i bezbojna kiša najednom dobiva boju. S kišom i kišobranima redatelj Jacques Demy višestruko promišljeno otvara enormo sinematični melodramski mjuzikl o prvoj ljubavi "Šerburški kišobrani ("Les Parapluies de Cherbourg", 1964.).

Primarne boje kišobrana i kabanica preselit će se u treperavu mizanscenu s osjećajem za (s)likovno, njegovu scenografiju i kostimografiju, a slikar Demy će nadodati još poneku na svome platnu, narančastu, ljubičastu...

FILM: Les Parapluies de Cherbourg; mjuzikl; Francuska, 1964. REŽIJA: Jacques Demy ULOGE: Catherine Deneuve, Nino Castelnuovo OCJENA: *****

Uz pomoć snimatelja Jeana Rabiera i scenografa Bernarda Eveina, Demy pretvara "Šerburške kišobrane" u kaleidoskop boja s kolornom paletom inspirativnom redateljima poput Pedra Almodovara i, još više, Wong Kar Waija ("Raspoloženi za ljubav"), pa i Damiena Chazellea čiji je mjuzikl "La La Land" nastao pod direktnim utjecajem ovog divnog filma.

Dugine boje daju na bajkovitosti ljubavne priče o 17-godišnjoj Genevieve (Catherine Deneuve) i tri godine starijem Guyu (Nino Castelnuovo), pretvarajući Cherbourg u gradić iz bajke ili set filmskog mjuzikla gdje likovi svaku izgovorenu riječ pjevaju kao da su u operi, što će metafilmski i komentirati. "Tolikog pjevanja mi je muka, više volim filmove", kaže mehaničar Guy. Ipak, duga se rimuje s tuga.

Da ova bajka i mjuzikl neće nužno imati "happy end". tj. da život nije uvijek kao na filmu, ali zna nalikovati operi bez sretnog završetka, šapuće dominantna (svijetla/tamna) plava boja kišobrana i mizanscene – boja tuge, kao i srceparajuća glazba Michela Legranda, obojana sjetom, čežnjom i boli za nekim ili nečim što ne(do)staje.

Guy i Genevieve se vole, ali njihova ljubav je zarana na testu. Genevieveina majka, lokalna vlasnica trgovine kišobrana u dugovima, madame Emery (Anne Vernon), smatra da mehaničar nije za njezinu kćerku, za razliku od imućnog trgovca dijamantima Rolanda (Marc Michel) koji bi mogao riješiti njihove financijske nedaće i zaljubljuje se u nju jednako kao što je u Guya tiho zaljubljena Madeleine (Ellen Farner), njegovateljica njegove ujne Elise (Mireille Perrey).

No, Genevieve je zaljubljena do ušiju i razmišlja i o udaji i djeci, premda njezina majka drži da je premlada, a i da ne zna ništa o ljubavi, ali kćerka ne želi za to čuti, uvjerena da će zauvijek biti sretni i zaljubljeni, voljeti se do kraja života. Majka u jednom trenutku kaže "možda me sreća rastužuje" i prelama slatku gorčinu ili gorku slatkoću filma koji je Deneuve lansirao među zvijezde.

Kad Guy dobije poziv za regrutaciju u vojsku da ode u Alžir na dvije godine, ljubavnike razdvaja sudbina na koju ne mogu utjecati. Uplakana Genevieve kumi Guya da ne ide, predlaže da će ga sakriti, a u interpretaciji anđeoski lijepe Deneueve čini se kao da suze klize niz lice anđela.

"Dvije godine naših života... Nemoj ići, umrijeti ću, neću moći živjeti bez tebe", govori Genevieve s kišom u očima prije nego isprati Guya na vlak u sceni koja evocira neka druga vremena kad su se mnoga srca rastajala i bila slomljena na željezničkom kolodvoru zbog odlazaka u vojsku.

Nadanja i sumnje istovremeno se roje, počevši sa "znam da ćeš me čekati" i "bit ćemo ujedinjeni i jači nego ikad kad se vratiš", do "zaboravit ćeš me" i "od ljubavi se umire samo na filmu". Nakon što Guy ode, Demy na sekundu ovjekovječuje njihove uspomene, prolazeći sada usamljenima mjestima koja su ljubavnici posjećivali, što je napravio i Richard Linklater na kraju "Prije svitanja".

Dok je Guy u Alžiru, Genevieve saznaje da je trudna, što ne smeta udvaraču Rolandu da je oženi i da odgaja dijete kao svoje, na sreću njezine majke. S Genevieve razapetom između svojih (čekati Guya) i majčinih želja (udati se za Rolanda), pitanje je može li ljubav preživjeti odsutnost i neodgovorena pisma, rat i društvenu hijerarhiju. Demy u središnjem dijelu filma, podijeljena na tri poglavlja, izvrsno oslikava prolazak vremena koje "postavlja stvari na svoje mjesto", osjećaj odsutnosti i udaljenosti.

"Kao da ga nema godinama, odsutnost je čudna... Zašto je odsutnost teško podnijeti? Zašto je sve dalji od mene?", razmišlja Genevieve očekujući neizvjestan povratak Guya suočena s izborom koji je, moguće, nekoć bio stavljen i pred njezinu majku sudeći po tome što Demy odijeva oba ženska lika u iste boje i odbija prikazati madame Emery kao negativku filma, jednako kao i Rolanda.

S vremenom se, nažalost, "srca mogu promijeniti", kako pjeva Axl Rose u kišnoj baladi "November Rain". Srca se mijenjaju kao i godišnja doba u bezvremenom mjuziklu o ljubavi u prolasku vremena. Demy rekonstruira i dekonstruira mit o pr(a)voj ljubavi koja ponekad ne može preskočiti sve prepreke i nije dovoljno da se momak i cura vole kako bi ostali zajedno i živjeli sretno do kraja života kao u bajci ili na filmu.

Isto to Demy radi i s žanrom mjuzikla. "Les Parapluies de Cherbourg" se podjednako gleda i sluša kao film koji evocira magiju hollywoodskih mjuzikala pedesetih u "technicoloru" s logom MGM-a, ali i istovremeno eksperimentira s toponimima žanra. Koreografija glazbe je fluidna poput kiše, no ona je više melodramske prirode. U ovom filmu nema pjevnih i plesnih točaka kao inače, bilo da je riječ o scenskim solo nastupima ili duetima. Nema ni zaraznih refrena.

Sve su riječi dijaloga ili monologa otpjevane (na "playback"), od prve do posljednje, što mjuzikl približava operi. Riječi, odnosno stihovi, reflektiraju sve što likovi osjećaju, a likovi su obični ljudi, zaposleni u mehaničarskim garažama i trgovinama kišobrana, kojima se događaju rijetko opjevane situacije u dotadašnjim mjuziklima (tinejdžerska trudnoća) i koji iskušavaju ljubavnu bol.

Koliko god bajkoviti i filmični bili, "Šerburški kišobrani" su realističniji komad mjuzikla u kojem ljubav ne nadilazi svaki put vrijeme/prostor i može postati poput lanjskog snijega, makar se naizgled čini vječnom kad Demy napravi "rez" s ljubavnika u istoj zagrljenoj pozi od eksterijera (ulica) do interijera (kafić).

Mjuzikli su poslovično završavali "happily-ever-after" krajem, a ne gorkoslatkim završetkom na temu prolaznosti vremena i zaljubljenosti. Zimsko finale s ponovnim kratkim susretom nekadašnjih ljubavnika u svojevrsnoj snježnoj kugli lanjskog snijega iznimno je emotivno. Kapi kiše u prvoj sceni, pahulje snijega u posljednjoj, a kišobrana nigdje, iako ne bi ni pomogli. Svi Šerburški kišobrani svijeta ne mogu ništa protiv kiše snježnih suza.

Boja i sjaj

Nakon Demyjeve smrti Agnes Varda je nadzirala restauraciju filma koji nakon svih ovih godina nije izgubio boju i sjaj. P.S. "Šerburški kišobrani" se prikazuju 30. srpnja u večernjim satima na HTV3, u sklopu ciklusa posvećenom Demyju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. rujan 2022 22:20