StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Savršeni dani‘: Wendersove sitnice što život znače

Piše Marko Njegić
2. svibnja 2024. - 12:15

Pobijedit će: "Zona interesa". Trebao bi pobijediti: "Savršeni dani ("Perfect Days"). Tako je u tradicionalnom oskarovskom tekstu za "Jutarnji list" vaš kritičar ispunio kategoriju najboljeg međunarodnog filma. Favorizirani "The Zone Of Interest" na kraju je očekivano odnio Oscara, ali mogli su se, ako ne i "trebali", pozlatiti i "Savršeni dani".

"Perfect Days" je prilično savršen mali-veliki film Wima Wendersa koji je redatelja vratio u punu formu i ulazi u gornji dom njegovih ostvarenja gdje suvereno stoluju "Nebo nad Berlinom", "Paris, Teksas" i "Američki prijatelj". Klasik njemačke kinematografije je u devedesetima još bio vitalan ("Do kraja svijeta"), ali ne i u novom mileniju.

FILM: Perfect Days; drama; Japan, 2023. REŽIJA: Wim Wenders ULOGE: Koji Yakusho, Tokio Emoto DISTRIBUCIJA: MCF OCJENA: **** ½

Wenders je napose vrludao unatrag peatnaestak godina i snimio bolje dokumentarce (npr. "Pina", "Sol zemlje") nego igrane filmove ("Na meti u Palermu", "Sve će biti u redu", "Do dna").

Utoliko, "Savršeni dani" imaju još veću vrijednost i njegov su daleko najbolji novomilenijski uradak, ali i najosobniji, djelujući gotovo kao prozor u njegovu staru dušu.

S godinama je Wenders razvio blisku vezu s Japanom/Tokiom i japanski redatelj Yasujiro Ozu jedan je od njegovih favorita. Novi Wendersov film posveta je Tokiju i Ozuu kroz životno afirmativnu priču o svakodnevici sredovječnog tokijskog čistača javnih toaleta Hiriyame koji voli istu glazbu kao redatelj, uključujući Loua Reeda (citiran u naslovu "Perfect Days", pojavio se u "Faraway So Close!") i Kinkse (čuli su se i u "The American Friend").

Glavnu ulogu igra japanski glumac Koji Yakusho ("Zaplešimo", "Sjećanja jedne gejše", "Babel"), zasluženo nagrađen u Cannesu, a u filmu se isključivo priča japanski jezik, premda glavni lik uglavnom mudro šuti, puštajući glazbu i Wendersove kadrove da govore umjesto njega.

"Super radnik, ali vrlo šutljiv", kaže za Hiriyamu mladi Takashi (Tokio Emoto) čiju će simpatiju Ayu (Aoi Yamada) njegov stariji kolega upoznati s glazbom Patti Smith. Od prve do zadnje minute pratimo dnevnu rutinu njegovih savršenih beskrajnih dana, režiranu u pogođeno meditativnu ritmu.

Hiriyama se budi u skromnom stančiću u ranu zoru, brije se, vodom nježnom pospreja biljke..., nakon čega sjeda u kombi i odvozi se u grad na posao slušajući glazbu na audiokasetama, primjerice Animalse i "The House Of The Rising Sun" taman dok promatra kako sunce izlazi iznad Tokija ili "Sittin‘ On The Dock Of The Bay" Otisa Reddinga.

Svaki dan je navlaš isti kao u "Groundhog Day": od vožnje po Tokiju uz dobru muziku, preko pauze za sendvič u parku i fotografiranja krošnji stabala u c/b tehnici, posjete javnoj kupelji i baru gdje radi žena koja mu se sviđa, do čitanja Williama Faulknera pred počinak i odlazak u zemlju snova.

Snovi se Hiriyami zavrte pred očima kao crno-bijeli film na platnu i u njima se on vraća u vlastitu (nama nerazjašnjenu) prošlost zbog koje se moguće i otuđio od svijeta, što se dade naslutiti u sceni kad njegova sestra (Yuriko Kawasaki) dođe pokupiti kćerku (Arisa Nakano) nakon njezina kraćeg druženja s ujakom.

Ima višeg smisla da u završnici njegov osmijeh prelazi u suze i obratno. Hiriyama vodi šutljivi, usamljenički život pun tihe čežnje i žaljenja, ali je naizgled ispunjen i živi u trenutku i za trenutak ("Sljedeći put je sljedeći put, sada je sada"), pronalazeći poeziju i ljepotu u ordinarnom, malim stvarima, sitnicama koje se često zanemaruju i uzimaju zdravo za gotovo, baš kao i Wenders.

U pauzi dok čisti toalete, Hiriyama se znade zagledati u nebo i divi se kako sunčeva svjetlost curi kroz drveće. On gleda očima i srcem, izgledajući kao da je pjesnik u duši, poput lika Adama Drivera iz filma "Paterson" Jima Jarmuscha s kojim je "Perfect Days" na valnoj duljini poezije, meditacije, filozofije i kontemplacije (mogli bi se upariti u maratonu).

Pjesnika u sebi budi i Wenders, snimajući Tokio poetski i pronalazeći drukčije, manje neonske vizure grada u odnosu na "Crnu kišu" i "Izgubljene u prijevodu", primjerice posjećujući mjesto gdje se rijeka ulijeva u ocean. Redatelj pretvara Tokio takoreći u glavni lik filma uz Hiriyamu i perfektno rabi Reedovu "Perfect Day" u sceni opipljive melankolije koja savršeno paše filmu. Melankolija prati Hiriyamu do posljednjih kadrova, miješajući sreću i tugu na njegovu licu pred buđenje novog "savršenog dana".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. lipanj 2024 10:14