StoryEditor
Film & TVCINEMARK

PROHUJALO S VIHOROM Zaborav ih nije zameo

Piše Marko Njegić
10. veljače 2020. - 17:18

FILM: Gone With The Wind; romantična melodrama; SAD, 1939. REŽIJA: Victor Fleming ULOGE: Clark Gable, Vivien Leigh OCJENA: *****

Sutra je novi dan, ali žal za jučer, tj. prošlim vremenom, prisutan je od prvih kadrova filma "Prohujalo s vihorom" ili "Zameo ih vjetar" (1939.). Monumentalni spektakl u produkciji legendarnog Davida O. Selznicka otvara se natpisom kao iz bajke. "Bila jednom neka zemlja vitezova i pamučnih polja zvana stari Jug. Tamo su nekad živjeli posljednji kavaliri i njihove lijepe izabranice, gospodari i robovi. Sve to se spominje još samo u knjigama, kao san kojeg se sjećamo. Civilizacija koja je prohujala s vihorom...".

Osjećaj prolaznosti vremena stvara se od uvodne špice. "Toliko je nestvarno, kao da neće trajati vječno", nedugo poslije čujemo za južnjačko imanje Dvanaest hrastova koje "nije kuća, to je cijeli svijet". Klasik "Gone With The Wind" je film o jednom prohujalom vremenu i prostoru. Ljudima također, u tom vremenu i prostoru. Ma cijelom (filmskom) svijetu. Prostor je stari Jug - prije, za vrijeme i poslije Građanskog rata koji će se ispriječiti između ljubavi i ljubavnika.

"Prohujalo s vihorom" slovi za romantičnu melodramu veću od života, no na novo gledanje filma frapira koliko je ona gorka i može joj se prišiti prefiks "anti-romansa" u slučaju nesretnih ljubavnika Rhetta Butlera i Scarlett O'Hare (Clark Gable, Vivien Leigh). Poneka početna dodavanja Rhetta i Scarlett su slatke romanično-komične naravi i tu se Gable osjeća kao kod kuće nakon pet godina starijeg klasika "Dogodilo se jedne noći".

"Vi niste džentlmen", podbada Scarlett. "A ni vi niste dama", ne ostaje dužan Rhett, misleći to kao "kompliment". U rom-comu kakav je "It Happened One Night", Rhett i Scarlett bi ostali zajedno i ona bi izbila iz glave fiksaciju na južnjačkog gospodina Ashleyja Wilkesa (Leslie Howard), oženjenog za Melanie Hamilton (Olivia De Havilland), ali sutra onda ne bi bio novi dan za kinematografiju kao što je svanuo nakon "Gone With The Wind".

Naime, "Prohujalo s vihorom" se nije plašio (dotadašnju) filmsku kompleksnost likova zamijeniti za ljudsku i dati im osobnost (tvrdoglavost, taština, požuda, autodestrukcija). Manjak sentimentalnosti u priči i simpatičnosti likova davao je veću dubinu u nešto slabijoj drugoj polovici filma, kad Scarlettino neodlučno "volim-ne volim" (Rhetta), izgovoreni prešutno, bez kidanja latica s nekog južnjačkog cvijeta, zaprijeti postati repetitivno, a sapunica okupirati teritorij melodrame.

Njihov odnos je gotovo pa Sjever-Jug. Suprotnosti se privlače, ali ne znači da će završiti zajedno i "živjeti sretno do kraja života" nakon odjavne špice. "Neću te poljubiti, iako ti je to potrebno", stameno će reći cinični Rhett u jednoj sceni i položiti temelje završne proklamacije "Iskreno, dušo, nije me briga", upućene s razlogom Scarlett za koju gledatelj(ica) svejedno opet navija i mari, makar njezino ponašanje zaslužuje Butlerovo konačno napuštanje.

"Gone With The Wind" je, ipak, Scarlettičin film. Priča ispričana očima fascinantne junakinje koja je bila ispred svoga vremena pa valjda zato triput kaže da će "misliti o tome sutra" (procesuirati da se Ashley ženi, da je ubila čovjeka/Jenkija i da će iznaći način da vrati Rhetta). Treći put je mitski finalni "Uostalom, sutra je novi dan". Prije Scarlett, a i godinama poslije nje, ženski likovi nisu često imali svoje "ja" da bi smjesta bili na "ti" s publikom, niti opstojali ovako slobodoumni i progresivni unutar svog doba, kako 1860-ih (u filmu), tako i tridesetih (u stvarnosti).

Sam film je također bio progresivan po pitanju seksualnog inuenda ("Gleda me kao da me svlači..."), osobito režijski i, kao takav, zacementirao je pojam epskog, visokobudžetnog hollywoodskog spektakla raskošne audiovizualnosti i produkcijskih vrijednosti (divna glazbena tema Maxa Steinera, impresivna fotografija Ernesta Hallera) koji će pomesti Oscare (osvojio osam zlatnih kipića).

Nekolicina scena ili kadrova još uvijek, 80 godina kasnije, fascinira umješnošću režije, produkcije i fotografije. Prednjači ekstraordinarni neprekinuti kadar koji slijedi Scarlett od krupnog i srednjeg plana do totala, kad tražeći doktora Meadea dođe do ulice Atlante krcate stotinama, možda i tisućama ranjenika i umirućih vojnika, dokle pogled seže. Kamera se zaustavlja tek kad se povuče unatrag i podigne gore, do vijoreće konfederacijske zastave u raspadnutom stanju. Prizori Atlante u plamenu, odnosno nestanka starog Juga preko noći, još su jedna moćna slika filma.

Scarlett i Rhett prolaze kroz vatru na kočiji hitajući prema plantaži Tara i izmjenjuju poljubac u vatrenom sutonu u jednom u nizu kadrova iznimne (s)likovnosti koje bi se dalo uramiti poput slike, slično kasnijim vesternima Johna Forda. Crveni zalasci sunca pretvaraju likove u crne siluete, neznatne, prolazne sjene u vremenu i prostoru, kao Scarlett i njezina oca ispod stabla/ispred imanja. Oplakujući prošlo vrijeme, "Prohujalo s vihorom" je oplakao i samoga sebe. Prohujalo je vrijeme ovakvih filmova, ali tko zna - Hollywood možda iznađe način da ih sutra opet vrati. "After all, tomorrow is another day!".

Jedan film, četiri redatelja i segregacija na dodjeli Oscara

Kao redatelj je potpisan Victor Fleming koji je iste godine režirao "Čarobnjaka iz Oza". Fleming je zamijenio Georgea Cukora, a kad je sam kolabirao od iscrpljenosti, uskočili su Sam Wood i Cameron Menzies. Gledajući i ovaj stari film, čovjek počne razmišljati o godinama i njegovim akterima. Od ekipe je danas živa samo De Havilland. Iz današnje optike, film je zloglasan zbog neuvijena rasizma koji je iskusila i tamnoputa glumica Hattie McDaniel (nezaboravna Mammy) kad na dodjeli Oscara nije mogla sjediti s ostatkom bijele ekipe filma. Ipak, Oscara za sporednu žensku ulogu je dobila kao prva afroamerička glumica u povijesti, a i njezin lik je daleko od rasne stereotipije.

#CINEMARK

Izdvojeno

03. srpanj 2020 00:45