Kamera nadlijeće džunglu u intro-sceni “Predatora 2” (1990.) Stephena Hopkinsa. Taman kad gledatelj pomisli da ga čeka repriza prvog McTiernanova “Predatora”, nadlijetanje se zaustavlja na samom rubu Los Angelesa iz ondašnje bliske budućnosti 1997. godine. “Predator 2” izražava dobrodošlicu u jednu drugu džunglu - urbanu.
Nastavak jednog od najboljih (žanrovskih) ostvarenja osamdesetih u startu izvrće očekivanja publike, jednako kao što je to radio i original kojemu Hopkinsov podcijenjeni film dođe kao zanimljiva inverzija zaključno s završnom paralelom između dvojice junaka, bijelca/crnca prekrivena crnim blatom/bijelim pepelom.
Izvorni “Predator” je dekonstruirao akcijski žanr (“Rambo”, “Nestali u akciji”, “Komandos”) nabildan mačističkim mišićavcima koji “jedu puno crvenog mesa” i “vole se igrati u džungli”, nepresušnim strojnicama i steroidima testosterona, uz šlagvorte na kraju torte.
Američki specijalci na čelu sa Schwarzeneggerovim Dutchom ulijeću u džunglu sličnu Vijetnamu isprašiti turove i spasiti taoce da bi u akcijski “mačo” film ovih “beefcake” vojničina uletio rastafarijanski alienski monstrum, isprašio im turove i načinio ih potrošnim komadom mesa, s kulminacijom u vješanju njihovih tijela za stabla poput govedine.
Predatorov “modus operandi” je sličan u nastavku – policajci i pripadnici kolumbijske/jamajčanske bande za trenutak postaju mljeveno meso prilikom “bliskog susreta treće vrste” s njim, stvorom vizualno nalik “rasta” Jamajčaninu.
Jedna od krucijalnih akcijskih scena filma odvija se u klaonici, među plećkama govedine, pri čemu Hopkins kao da se inspirirao Hooperovim “Teksaškim masakrom motornom pilom”, ali i slikom Francisa Bacona “Figure With Meat”. A u jednoj sceni junak se zagleda u izlog prepariranih životinja, shvaćajući da čovjek više nije na vrhu hranidbenog lanca, odnosno da je Predator na safariju i lovi (naoružane) ljude kao ljudi “lavove, tigrove, medvjede”.
Međutim, sad Predator ulijeće u urbani (policijski) akcijski film, u rajon “Prljavog Harryja”, “Smrtonosnog oružja”, “Umri muški” i “Žigosanog za smrt” koji je iste godine imao Jamajčane za negativce. “Ja sam policajac”, ispali Mike Harrigan (Danny Glover) u potjeri za Predatorom kroz zgradu. “Mislim da to njemu ne znači puno”, komentira neka bakica.
Nakon što je potamanio vojnike-specijalce u originalu, Predator ovaj put kao da se namjerio na policajce i njihov “film” poput “Lethal Weapon” s kojim ga povezuje i glumac Steve Kahan, tumač kapetana Murphyja, ovdje u ulozi narednika. Gloverov Harrigan je više Dirty Harry i Mel Gibsonov Riggs, nego njegov Murtaugh, temperamentni policajac koji se oglušuje na zapovjedi nadređenih i radi na svoju ruku.
U njemu ima i nešto Willisova McClanea iz “Die Hard” u smislu kako puše, gunđa, boji se visina itd., odnosno nešto je ranjiviji od bilderskog akcijskog junaka i nema njegovu fizikalnost. Jednostavno, bez Schwarzeneggera je “Predator 2” morao biti drukčiji film i ispao je najbolje koliko je mogao lišen zvijezde, a i redatelja prethodnika.
Svakako, baš kao fenomenalna glazba Alana Silvestrija, nastavak nadopunjuje izvornik (pa i “upotpunjuje”), ekvivalentno sceni kad Harrigan skine masku Predatoru i krene ga počastiti identičnom opaskom poput Dutcha “You are one ugly...”, a izvanzemaljac dovrši rečenicu “... motherfucker”.
Redatelj Hopkins tjera svoj film i snima svojevrsni “Smrtonosno oružje”/”Umri muški”-sreće-”Aliena” umjesto da kopira original, makar je preuzeo dosta toga od velikana McTiernana, počevši od osjećaja za mistično, primordijalno i mitsko kad nevidljivi Predator dođe po King Willieja (Calvin Lockhart) i njegovi koraci se manifestiraju u pljuskanju vode u sceni kojoj je počast odao “Duh u oklopu”.
Val vrućine koji je zapljusnuo Los Angeles opipljiv je u svakom kadru. U ovoj urbanoj džungli je pakleno vruće kao u McTiernanovoj i znoj kapa jednako kao krv od prve scene izvrsno orkestrirane unakrsne vatre na ulicama Los Angelesa pretvorenim u bojišnicu, ratnu zonu. Meci lete na sce strane, auta rade spektakularne piruete dignuta u zrak...
Dio zbivanja pratimo iz infracrvene vizure nevidljivog Predatora koji opet koristi obrambenu prilagodbu i tehnologiju za kamuflažu, a lovi rukovodeći se našom toplinom.
Vizuru titularnog aliena Hopkins je razigrao pred kraj postigavši nešto blizu avangardnog SF akcijskog filma kad čudovište počne mijenjati različite spektre/filtere pogleda i boja kako bi vidio znanstvenike u njemu naizgled nevidljivim odijelima s maskama i svjetlima na ramenima (umjesto njegovog topa) u kojima mu veoma nalikuju.
Bez Predatorove vizure podastire nam se vizija košmarno violentna Los Angelesa “budućnosne” 1997. na tragu futurističkog Detroita u “RoboCopu 1&2”, filmovima s kojima se mračni “Predator 2” dobro slaže u pogledu satire na račun nasilja koje je izmaklo nadzoru, tj. televizijskih medija.
Tijekom masakra u podzemnoj željeznici, Predator u prolazu udari šakom TV ekran i ušutka izvještaj senzacionalističkog TV novinara o umorstvima. “U prolazu” je ključna riječ: Hopkins je prilično dostojan McTiernana u pogledu udaranja dinamičnog, a opet preglednog tempa filma nadomak realnog vremena od prve do zadnje scene i ogledni primjer poželjnog visokog ritma režije i naracije s likovima koje, kao i u izvorniku, bolje upoznajemo u hodu nego neke koji sjede satima i pričaju u (p)razno.
Kad jedan Kolumbijac na početku “Predatora 2” šmrkne kokain i nanese na ranu, kao da ga je unio u tijelo filma. Dotad poznat tek po režiji petog dijela “Strave u Ulici Brijestova”, Hopkins je čak otišao i korak dalje od McTiernana i nastavku “Predatora” podario veću energiju eskalirajućeg kaosa. Posljednjih pola sata je napose frenetično režirana “real-time” akcija s izmjenom uloga lovca i lovine, uz “tajm-aut” da Predator može zavidati rane, a Harrigan i gledatelj dođu do daha.
Pritom, Hopkins u svakom trenutku potencira žanrovsku sirovost epohe na zalazu, toliko da je "Predator 2" vjerojatno posljednji visokobudžetni SF akcijski film osamdesetih koji je, eto, snimljen na samom startu devedesetih (premijera u prosincu 1990.), godinu prije nego što je "Terminator 2" najavio tehnološki ispoliranije blockbustere.
Iako je bio ambijentiran sedam godina u budućnost, 1997., u vrijeme spektakala potpomognutih računalima, ovaj SF je bio okrenutiji prošlosti. Ima ekstra smisla da stariji Predator na kraju filma nagradi Harrigana kuburom iz 1715. umjesto nekim naprednim "hi-tech" oružjem.