Zvuči kao film – kaže Patricia Arquette kao Alabama Whitman u prvoj trećini “Prave romanse” (“True Romance”, 1993.) redatelja Tonyja Scotta, jednog od najdražih filmova devedesetih koji je ušao u filmofilsko srce na prvo gledanje u kinu “Karaman” i tu zauvijek ostao.
Bila je to ljubav na prvi pucanj. “Prava romansa” je definicija filma i filmofilije, nastala iz pera ponajvećeg filmofila među redateljima Quentina Tarantina kao njegov prvi dovršeni scenarij, prenesen na ekran prije “Paklenog šunda” i poslije “Pasa iz rezervoara”. Tarantino kad otvori oči vidi film.
Pišući “True Romance” dok je radio u videoteci, zasigurno smješten između polica s natpisom “action” i “crime”, Tarantino je vrtio filmove pred očima. U scenarij je projicirao sebe i neke svoje najdraže filmove na kojima je izgradio tarantinovski svijet krvavocrvenog nasilja, crnog humora i šarolikih likova.
Fanovi Tarantina ovdje mogu prepoznati obrise njegovih kasnijih filmova i likova. Protagonist Clarence Worley (Christian Slater) dođe kao Tarantinov alter-ego, ali i alter-ego mnogih filmofila. Naime, Clarence radi u prodavaonici stripova kao što je Tarantino radio u videoteci.
On je filmofil zaljubljen u borilačke filmove Sonnyja Chibe i raspištoljene akcije Johna Wooa, popkulturni “geek” upućen u stripove i glazbu, od Marvela do Elvisa čiji mu se duh ukazuje onako kako se Humphrey Bogart ukazivao Woodyju Allenu u “Play It Again, Sam” i daje savjete poput nekakvog mentora, a glumi ga Val Kilmer nedugo nakon što je utjelovio Jima Morrisona u “The Doorsima”.
Clarencea srećemo u trenutku kad sjedi u baru i filozofira o Elvisu i njegovu filmu “Jailhouse Rock”, što se savršeno rimuje s uvodnim opservacijama o Madonni iz “Reservoir Dogsa”. Došao je na piće prije odlaska u kino gdje će proslaviti rođendan na kung fuovskom “triple bill” maratonu.
“Hoćeš li sa mnom u kino?”, poziva on djevojku za šankom (Anna Thomson) nudeći, dakle, ne na jedan, već tri Chibina kung fu filma, “The Streetfighter”, “Return Of The Streetfighter” i “Sister Streetfighter”. To nije po njezinom ukusu, ali zato jest po guštu “breskvice” Alabame, djevojke iz filmofilskih snova koja voli kino i akcijske filmove.
Alabamina naracija otvara film navodeći neiskusnijeg gledatelja da pomisli kako će ovo biti bajkovita ružičasta romansa (“Došla sam iz Floride u Detroit da pronađem pravu ljubav...”). Susret Clarencea i Alabame događa se, prirodno, u kinu. Iako je ona došla “po zadatku” u ulozi “kolgerle” (unajmio ju je Clarenceov šef kao poklon za njegov rođendan), među njima se rađa “prava romansa” tijekom i poslije kinoprojekcije.
“Voliš li i ti pojesti pitu nakon dobrog filma?”, Alabama pita Clarencea i zaljubi se u njegovu strast prema onome što voli, filmovima, glazbi i stripovima. Lijepa je scena kad Clarence pokazuje Alabami prvi broj “Spider-Mana” i strip o Nicku Furyju, nakon čega oni nastave razgovor dugo u noć zapečaćen vođenjem ljubavi koju tetoviraju vjenčanjem idućeg jutra. Nakon vjenčanja gledat će “Bolje sutra II” kod kuće i tad, dok se na ekranu vrte pucačke akcijske scene s Chow Yun-Fatom, Clarence doznaje za Alabamina svodnika. To je Drexl (briljantni Gary Oldman), on nosi “dreadlockse” i “misli da je crnac”.
Koliko je Drexl opasan doznali smo kad je napucao sitnog kriminalca Big Dona nakon što su zapodjenuli nonšalantno vulgarnu šprehu o seksualnim navikama i potonji otkrio da liže sve što mu dođe pod jezik, a njegov tumač Samuel L. Jackson, rođen za Tarantinove dijaloge, sve to izgovorio bez dlake na tom istom jeziku (“I eat the pussy, I eat the butt, I eat every motherfuckin’ thang”).
Kad Clarence dođe kod Drexla da “otkupi” Alabamu i uzme njezine stvari, on je svojevrsni Travis Bickle u “Taksistu”, makar je tituliran kao “motherfuckin’ Charlie Bronson” koji je spomenut i u “Psima iz rezervoara”. Međutim, da se Travis našao u ovoj sceni, mala je šansa da bi prepoznao film na TV-u gdje se u kadru nalazi žena golih grudi. “Znam da sam lijep, ali ne kao par sisa”, veli Drexl čudeći se da je došljak uperio pogled samo u njega, na što Clarence otkrije da je taj film gledao prije sedam godina, i to je “The Mack” s Maxom Julienom, Carol Speed i Richardom Pryorom.
Nakon što Clarence ubije Drexla i greškom uzme kofer pun kokaina koji pripada mafiji, on i Alabama posjećuju njegova oca Clifforda (Dennis Hopper) i odlaze na “road trip” iz Detroita u Los Angeles s “ružičastim cadillacom” kao iz istoimena filma Clinta Eastwooda. Tamo Clarence posjećuje prijatelja, glumčića Dicka Ritchieja (Michael Rappaport) koji živi s vječno napušenim cimerom Floydom (urnebesni Brad Pitt), ne bi li preko njega prodao drogu nekoj faci u Hollywoodu, a ta faca je glumac Elliot Blitzer (Bronson Pinchot), odnosno producent Lee Donowitz (Saul Rubinek).
Jasno je da je Tarantino zamislio “Pravu romansu” kao tarantinovsku verziju “Pustare” (prije nego “Bonnie i Clyde”), što potvrđuje skladba Hansa Zimmera “You’re So Cool” kao varijacija na temu iz filma Terrencea Malicka. Njegovu viziju Scott je približio MTV-jevskoj generaciji i u nju utkao scottovsku stilizaciju kao redatelj prepoznatljiva akcijskog rukopisa (“Top Gun”, “Policajac s Beverly Hillsa II”, “Dani groma”) i netko tko je prethodno odlično prenio na ekran jedan dijaloški energičan scenarij (“Prljavi igraju prljavo” sa scenarističkim potpisom Shanea Blacka).
Da je Tarantino režirao “True Romance” bio bi to nešto drukčiji film, zasigurno razlomljene, nelinearne strukture (“Reservoir Dogs”, “Pulp Fiction”, “Jackie Brown”), ali teško da bi akciju orkestrirao kao Scott. Usporedite relativno slične “Mexican standoff” završnice u “Pravoj romansi” i “Psima iz rezervoara”.
Scott pretvara scenu u peckinpahovsku pucačinu iz “Bijega” na moderan način (Steve fuckin’ McQueen nije slučajno spomenut u filmu), ako ne “Divlje horde”, kad se tri različite strane nađu u istoj hotelskom apartmanu i otvore paljbu s 2000 ispaljenih metaka. No, scena je i tarantinovska jer se na platnu u pozadini pucnjave između policije, mafije i Donowitzovih čuvara projicira producentov fiktivni ratni film “Coming Home In a Body Bag”, ustvari “Platoon”.
“Grmljavina oružja” i “miris nasilja” po mjeri Scotta i Tarantina prožimaju se u filmu, kao i akcijski i dijaloški senzbiliteti dvojice filmaša, najviše u sceni s Alabamom i mafijašem Virgilom (James Gandolfini) koji počinje lemati ljepoticu ne očekujući da će mu ona pružiti otpor i probuditi ratnicu u sebi, preteču Nevjeste iz “Kill Billa”.
Pa ipak, sočno napisani, pršteći filmski dijalozi čak se zasijecaju u sjećanje više od akcije. Dijalozi pucaju poput metaka i dinamiziraju zbivanja kad revolverašenje utihne, čineći film jednim od najcitatnijih u Tarantinovu opusu i šire. Ključna scena “Prave romanse” je istodobno tenzična i komična verbalna konfrontacija Clarenceova oca i sicilijanskog mafijaškog “bossa” Vincenza Coccottija (Christopher Walken), izvanredno napisana i glumljena.
Mafijaš se Cliffordu prestavlja kao “antikrist u kojem budite osvetništvo” i inzistira na informaciji u vezi Clarencea. Shvativši da mu smrt ne gine, Clifford započne priču o tome kako su Sicilijanci poput Vicenza “crnački nakot” jer osvojili su ih Mauri i promijenili im lozu zauvijek. “Tvoji preci su crnci”, zaključi Clifford u ponajboljem komadu dijaloga koji je Tarantino ikad napisao. “True Romance” je “True Tarantino”.