Zadnji film 13. FMFS-a se rasprodao prvi. Obavijest "rasprodano" ili "sold out" stigla je nedugo nakon što su ulaznice krenule u prodaju. Karte su planule u rekordnom roku za film zatvaranja FMFS-a, lepršavi krimić "Pljačka stoljeća" ("El robo del siglo"/"The Heist of The Century").
Istina, ove je godine zbog "korone" bilo puno manje mjesta u optjecaju nego inače (300 naspram 1000), ali kako bilo – publiku je privukao najpopulističkiji uradak 13. FMFS-a, veliki hit u matičnim, argentinskim kinima s jednim od najboljih otvaranja u kinopovijesti Argentine.
Privukla ih je i tema istaknuta u naslovu filma, dakle "Pljačka stoljeća", konkretno pelješenje poslovnice "Banco Río" u Acassusu (gradić udaljen 15-ak kilometara od Buenos Airesa) u egzekuciji šačice lopova 2006. godine koja ulazi u povijest "najoriginalnijih" i "najpoznatijih" kad su banke i Argentina u pitanju.
Publika je oduvijek sklona pljačkaškim filmovima. Razlog je jednostavan: gledatelji se preko likova pljačkaša odvažuje na nešto što u stvarnosti ne bi i proživljavaju "grešno zadovoljstvo", navijajući da "robinhoodovski" nasamare sistem u ime "malih ljudi" i ukradu novac bogatima.
"Ja nisam Robin Hood", pomalo žanrovski (auto)ironično tvrdi jedan od pljačkaša iz filma Fernando Araujo (Diego Peretti) koji prakticira "martial arts" i "fine arts", a nakon pljačke će se osjećati kao "najčišći čovjek na svijetu". Svejedno, pljačka stoljeća djeluje "robinhoodovski".
Djeluje i unutaržanrovski poznato, a to ostvarenju redatelja Ariela Winograda ne ide u prilog, premda je rijetki argentinski film ovog žanra kojeg gledamo na hrvatskim velikim ekranima/festivalima gdje su dosad gostovali nešto drukčiji kriminalistički naslovi poput "Devet kraljica" i "Tajne u njihovim očima".
Naime, "El robo del siglo" je prilično klišeiziran ili, pristojnije rečeno, zbroj općih mjesta pljačkaškog "heist" žanra (izvidnica/fotkanje banke), bez istinskog vlastitog "identiteta" da bi nam ukrao srce i odveć se razlikovao od beskrajnog niza sličnih "heist movie" hitova novijeg datuma ("Oceanovih 11-13", "Insider", "Kralj lopova"...), što potvrđuje i njegov naslov (imali smo već najmanje dvije "Pljačke stoljeća").
Frka je u tome što je "legendarna pljačka" poslužila kao inspiracija za superpopularnu seriju "La casa de papel" koja je preduhitrila ovaj film, a i sama možda bila nadahnuta nekim filmom starijeg datuma ("Topkapi") ili njihovim scenama ("Riffi"). Winograd je imao tu priliku poantirati na poveznici između života i (meta)filma u sceni kad se Fernando nađe ispred videoteke ukrašene plakatima klasika "Citizen Kane" i "Casablanca".
Mogao se tu naći i plakat "Topkapija", starog "Italian Job" i "Ocean's 11"... Nažalost, ništa od toga. Možda Winograd smatra da je "Pljačka stoljeća" svojevrsni "Građanin Kane" i "Casablanca" pljačkaškog filma, ali to nažalost nije. Film za početak ispada žrtva zakašnjelog tajminga, kao recimo "John Carter" i "Valerian i Grad tisuća planeta" koje su preduhitrili brojni SF-ovi nadahnuti istoimenim arhetipskim predlošcima da bi na kraju oni izgledali kao njihove kopije, a ne originali.
Tijekom gledanja "The Heist of The Century" čovjek često ima "deja vu" osjećaj pustih pljačkaških filmova, posebice nakon friške serije "Money Heist". I ovdje se, primjerice, s lovom izlazi kroz (potopljeni) tunel ispod banke (s gumenim gliserom). Olakotna okolnost i prednost u odnosu na "La casa de papel" jest da "El robo del siglo" ne napuhuje balon južnoameričke sapunice.
S druge strane, nedostaje mu spektakularnije akcije i opipljive tenzije da bi mogao biti tituliran kao akcijski triler – istina, lopovi su imali replike pušaka i pištolja, ne pravo oružje, ali opet, nisu uposlene Fernandove borilačke vještine i izostala je npr. napetost u vezi naizgled važnog praćenja vremenske prognoze za pljačku (kiša bi podigla razinu vode u tunelu).
Najautentičniji element filma je (crni) humor, pri čemu u nekoliko navrata znade podsjetiti na argentinski omnibus "Divlje priče" Damiána Szifróna. Solidni su i likovi promijenjeni u dramske svrhe u odnosu na istinitu priču, najviše Fernando i Luis Mario Vitette Sellanes (Guillermo Francella; "Klan").
Glumci imaju dobru kemiju i skloni su improvizaciji – njihovi maskirani lopovi u banci će zapjevati "sretan rođendan" nekoj bakici, nakon čega im se u pjesmici pridruže i ostali taoci. Pjesma je dobrodošao izljev spontanosti u filmu napravljenom po žanrovskoj špagi.