Fasada normalnosti samo je prividna u zaglavlju "Plavog baršuna" ("Blue Velvet", 1986.) Davida Lyncha, filma koji je prije 35 godina pomogao oblikovati pridjev "lynchovski". Idila malog američkog grada Lambertona, brata blizanca Twin Peaksa, nakratko je uspostavljena uvodnim kadrovima, kao preslikanim s razglednice "americane".
Savršeno uređene kuće i vrtovi iz predgrađa, pokošeni travnjak, nevino bijele ograde i crvene ruže u cvatu. Crvena boja seli se na vatrogasno vozilo s kojeg nam maše vatrogasac, promet se zaustavlja da djeca prijeđu cestu na zebri... Osjećamo se sigurno i dobrodošlo, spremni usnuti "američki san" u krevetu od ruža, ušuškani titularnom pjesmom za laku noć "Blue Velvet" Bobbyja Vintona i sanjivom glazbom Lychova dežurnog skladatelja Angela Badalamentija.
Najednom neki stariji čovjek kolabira polijevajući travu i ruši se na tlo, dok njegov zaigrani pas pokušava ukrotiti štrcajući mlaz iz gume u gazdinoj ruci i napiti se vode.
Krajnje bizaran prizor. Kamera se, potom, spušta do trave, prolazi kroz njezine jarko zelene vlati i pronalazi crne insekte i crve u zemlji koji rovare i bore se za hranu. Ispod površine Lambertona krije se trulež, poručuje Lynch nimalo suptilno, sugerirajući da se sunčani "američki san" može začas pretvoriti u mračnu "lynchovsku" snomoricu, odsanjanu na tamnoj strani ljudske prirode.
Između tih dviju krajnosti/dualnosti, dana i noći, sna i snomorice, nevinosti i perverzije, pozicioniran je "Plavi baršun". Direktna preteča "Twin Peaksa" idealan je film za prvo upoznavanje s Lynchom i sitnicama koje njegov redateljski/filmofilski život znače.
Naravno, kultni "Eraserhead", "Čovjek slon" i "Dina: Pješčani planet", snimljeni od kraja sedamdesetih do polovine osamdesetih, također su prepoznatljivo "lynchovski", ali termin je dobio konture nakon ovog filma, mosta prema budućem Lynchu, "Divljima u srcu", "Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom", "Izgubljenoj cesti", "Mulholland Driveu", "Inland Empireu"...
Lynchova začudnost i čudnovatost ovdje je dobila krila (dovoljno je reći da pred kraj filma imamo dva leša, od kojih jedan stoji uspravno!?), ali još uvijek nije poletjela nebu pod oblake. "Blue Velvet" je linearan i koherentan unatoč povišenoj (nad)realnosti i začudnosti, za razliku od "Mulholland Drivea", kamoli "Inland Empirea".
Ima smisla da je "Čudan svijet, nije li", ponavljajuća opaska glavnog lika filma, studenta Jeffreyja Beaumonta u tumačenju omiljenoga Lynchova glumca Kylea MacLachlana, s kojim je prethodno surađivao na SF-u "Dune", a naknadno na "Twin Peaksu".
Jeffrey se vraća u Lamberton nakon što njegov otac Tom (Jack Harvey), čovjek iz uvoda, završi u bolnici. Vrativši se u gradić, Jeffrey nastavlja romansu sa Sandy (Lynchova buduća kućna glumica Laura Dern; "Wild At Heart", "Inland Empire"), kćerkom šefa policije Williamsa (George Dickerson), a pritom biva samoinicijativno uključen u misteriju.
Naime, Jeffrey će jednog dana u travi u polju pronaći odsječeno ljudsko uho po kojem gmižu mravi, začudo ne i insekti iz uvodne scene koju automatski doziva. Gledatelj se pretvara u uho u kojem odzvanja "Blue Velvet", jednako kao i Jeffrey, želeći doznati pojedinosti misterije.
Pitanje je kome pripada uho, zašto je odsječeno i tko ga je odsjekao. Mr. Blonde (Michael Madsen) iz "Reservoir Dogsa" Quentina Tarantina? Netko još gori. Iako Jeffrey prijavljuje slučaj Jacksonu, on se, opsjednut otkrićem, odluči igrati privatnog detektiva i uvlači Sandy u istragu.
Trag ga odvodi do pjevačice iz noćnog kluba Dorothy Vallens (Isabella Rossellini) koja obožava pjevati "Blue Velvet" i "potencijalno je umiješana u umorstvo". Plan je "uvući se u njezin stan, sakriti se i promatrati". "Ludo i opasno", smatra Sandy, ali Jeffrey je nepokolebljiv u opsesiji i prenosi svoje "uvući se, sakriti i promatrati" voajerstvo na gledatelja kad se šćućuri u ormaru s griljama u srcu Dorothyna stana.
Dorothy otkriva Jeffreyja, zaprijeti mu nožem, natjera ga da se skine i zamalo oralno zadovolji uljeza, no brzo ga pošalje natrag u ormar kad joj u stan uleti psihopatski Frank Booth (Dennis Hopper). "Ne govori ništa, sakrij se u ormar", panično će Dorothy. Mogao je Jeffrey u polju naći i nečije oko s obzirom na izraženi voajerizam ključne scene filma koji se gleda otvorenih očiju i sluša naćulenih ušiju, jedne od najluđih u cjelokupnoj Lynchovoj karijeri.
I paf, gledatelj se pretvara u oko jednako kao u uho, čak i više, u sceni koju bi možda i Hitchcock snimio u voajerskom "Prozoru u dvorište" ili "Psihu" da ondašnji cenzori nisu sjekli eksplicitniju perverznu psihoseksualnu filmofiliju. Sadomazohistički odnos pervertita Franka i Dorothy odmotava se pred očima nagog Jeffreyja, skrivenog u ormaru.
Frank manijakalno zove Dorothy "mamice", divljački je tuče i pokušava ševiti udišući natrijev oksid iz maske za kisik koja je njegov zaštitni znak i jedna od ikoničnih slika "Plavog baršuna". Frank je jedan od najnezaboravnijih zlikovaca, utjelovljenje čistog zla i vodeći negativac u dugom špaliru Hopperovih "bad guya" ("Brzina", "Vodeni svijet"...).
Doznajemo da je Frank, "veoma opasan čovjek", oteo Dorothyna sina i muža kako bi je podčinio u zamjenu za njihovu sigurnost, kao i to da njoj odgovara taj sado-mazo odnos jer je napaljuje. Nešto slično Dorothy traži od šokiranog, ali i fasciniranog Jeffreyja kad Frank ode iz stana, neočekivano budeći zatomljenu tamu u njemu koji postaje njezin "special friend". "Volim misterije, osjećam nešto što je oduvijek skriveno", Jeffrey govori Sandy, nakon što joj ispriča sva nevjerojatna saznanja.
"Pogledaj ovaj sat, za pet minuta nećeš vjerovati što sam ti ispričao", najavio je Jeffrey u sceni koja svodi Lynchovu igru s prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u filmu koji spaja osamdesete i pedesete (scenografija, glazba, kostimogafija) na bezvremen način čineći da "Blue Velvet" i sam postane – kult za sva vremena.
"Plavi baršun" spaja suprotive epohe i žanrove utjelovljene u likovima, od sapunice i "noira" pedesetih do trilera osamdesetih. Plavokosa Sandy je mladica iz sapunice pedesetih i tinejdžerske romanse osamdesetih, nevina kraljica mature, a brineta Dorothy noć njezinu danu – erotizirana fatalna žena "noira".
Nije čudno da Jeffrey pada pod utjecaj zrelije žene s odlomljenim zubom i usnama boje ruža s početka filma i zastora u noćnom klubu gdje pjeva "Blue Velvet" i u koji bi mogle svratiti Naomi Watts i Laura Harring iz "Mulholland Drivea".
Kad se sjetimo i da slični zastori vise u "crvenoj sobi" iz "Twin Peaksa", a isprekidana cesta, kojom Frank u gluho doba noći vozi Jeffreyja i Dorothy, izgleda kao da vodi do "The Lost Highway", jasno je da je "Blue Velvet" svojevrsni "Lynch: početak", ulaznica u njegov svijet. Čudan svijet, nije li?