StoryEditor
Film & TVCINEMARK

PLATFORMA Jedi ili budi pojeden: svaka sličnost između filma o vertikalnom futurističkom zatvoru i našeg svijeta je trenutačno namjerna  

5. travnja 2020. - 19:55

FILM: El hoyo/The Platform; futuristički triler; Španjolska, 2019. REŽIJA: Galder Gaztelu-Urrutia ULOGE: Iván Massagué, Zorion Eguileor OCJENA: ****

Odnos između bogatih i siromašnih, onih koji imaju i onih koji nemaju, bio je jedna od ključnih tematskih okosnica prošlogodišnje kinematografije (“Parazit”, “Joker”, “Mi”...). Tematiku klasnog i inog jaza na relaciji “haves/have–nots” problematizirao je i španjolski alegorijski žanrovski film “Platforma” (“El hoyo”/”The Platform”) koji je početkom rujna imao premijeru na festivalu u Torontu, u sklopu programa “Ponoćno ludilo”, odakle je otišao kući s nagradom publike.

U očekivanju redovne (kino)distribucije, “Platforma” je do kraja 2019. nastavila obilaziti svjetske festivale, ali je ostajala u sjeni gorenavedenih popularnijih filmova. Nekoliko mjeseci kasnije, “El hoyo” izlazi iz sjene i za njega vjerojatno više neće znati samo najžešći poklonici žanrovske kinematografije.

Razlog je pogođeni tajming za film, distopijski futuristički (SF?) triler s natruhama akcije i horora ambijentiran u vertikalni pritvor/zatvor gdje se hrana distribuira od najgornjeg kata do najdonjeg. Ne dočekavši distribuciju u – privremeno zatvorenim – kinima, “The Platform” je pušten na streaming platformu Netflix koncem ožujka, u punom jeku pandemije koronavirusa i pripadajuće (samo)izolacije kojoj duguje “novi život”, baš kao i “Vivarium”, još jedan koronski/karantenski film trenutka.

“Platforma” debitanskog režisera Galdera Gaztelu-Urrutije i scenarističkog dvojca Pedro Rivero-David Desola se doima poput odraza svega što, izolirani/pritvoreni u svoja četiri zida koja dijelimo s drugima, kao da smo u “zatvoru”, pratimo na vijestima, a odakle je na ovaj ili onaj način replicirano na društvenim mrežama.

Panično (i sebično) pražnjenje polica s namirnicama/potrepštinama i gomilanje vlastitih zaliha, nerijetko nauštrb potrebitijih. Scena s mini-orkestrom iz filma “Titanic” koji svira dok golemi brod vertikalno tone, tj. svijet polako odlazi kvragu. Crnohumorni “meme” s “izjavom” Hanibala “Kanibala” Lectera “ako nestane hrane, imamo jedni druge”... Sve je to u filmu.

“El hoyo” se, za ne faliti, otvara upravo kadrom svirajuće violine da poveznica s “Titanicom” bude čvršća, pa futuristički zatvor zamišljamo kao na trenutak propeti brod s kraja Cameronova blockbustera, prije nego što ga je počelo gutati more, počevši od donjih kabina sa siromašnim staležima.

Zatvor u “Plaformi” je i vlak s razvijenim klasnim sustavom iz Bongova “Snowpiercera” koji se zamrzao na putu uzbrdo jureći pustoši ledenog doba, kao i neboder iz filma “High-Rise” Bena Wheatleyja, snimljena prema romanu J.G. Ballarda o izoliranoj zajednici u zgradurini u kojoj su bogati situirani na vrhu, a ubogi na dnu.

Dakako, primjetan je i utjecaj kultne “Kocke” Vincenza Natalija locirane u “kockasti” zatvor labirintne strukture, krcat zamkama za bjegunce. Žanrovskih korijena se “The Platform” ne stidi, ali oni su proklijali u jednako inteligentni, a danas u metaforičnom smislu još više frapirajući koncept filma, pozicionirajući ga nadomak stvarnosti.

Dobrodošli u Rupu, futuristički pritvor/zatvor pretpostavljivo nalik tornju (nikad ga ne vidimo “izvana”) koji se proteže na stotine katova i njegove “industrijske” interijere kao da su projektirali Terry Gilliam i Jean-Pierre Jeunet, ako ne i samu košmarnu postavku.

Na svakom katu nalaze se po dva pritvorenika/zatvorenika. Nasred svake identično izgledajuće kamene “ćelije” je velika pravokutna rupa i kroz nju jednom dnevno, od vrha do dna zgrade, poput nekakvog dizala, prolazi platforma s brižno pripremljenim jelovnikom i zastane na svakom katu otprilike na minutu.

Pritvorenici na najgornjoj, nultoj, tj. prvoj razini imaju čast prvi kušati pravu pravcatu gozbu i pojesti što im se najviše sviđa nakon čega se platforma spušta dalje/dolje, jedan kat ispod, pa drugi, treći i tako do samog dna i tko zna koje razine (ispočetka to ne znamo).

Svakom idućem katu preostaje ono što su gornji pojeli, ostaci ostataka ako i to, jer, dakako, hrane je sve manje i manje kako platforma silazi dublje. Naš vodič kroz ovaj “Danteov pakao” je Goreng (Iván Massagué). On se budi na 48. katu, sa starijim “cimerom” Trimagasijem (Zorion Eguileor) koji je već dugo u Rupi i objasnit će mu/nam kako stvari stoje.

Za početak, postoje tri vrste ljudi – oni koji su na vrhu, oni koji su na dnu i oni koji padaju, odnosno samoubilački se bacaju u ambis iz očaja. Nadalje, Goreng može biti sretan da je na 48. katu jer to je “dobar kat” nekakav “middle level”. Također, hrana se ne smije uzeti za poslije nego odmah pojesti, inače se ćelija zagrijava i hladi do ekstrema (gašenje crvenog svjetla i paljenje zelenog).

Konačno, svakih mjesec dana se pritvorenici premještaju kako bi iskusili Rupu iz različitih pozicija i nad njima nekakva Administracija provela svojevrsni morbidni sociološki eksperiment, a sa sobom su u nju iz vanjskog svijeta mogli ponijeti jedan predmet po izboru (za Trimagasija je to “Samurai-plus” nož, za Gorenga knjiga “Don Quijote”).

Trimagasi je iskusio gozbu, ali i gladovanje; već je bio na relativno visokom osmom katu, 72., 26., 43., pa i 132. koji ne bi preporučio. Ondje, na dnu, otkrio je Hanibala Kanibala u sebi zbog gladi i tijelo nekog nesretnika koji se bacio došlo mu je kao naručeno (“ako nestane hrane, imamo jedni druge”, smjesta prestaje biti duhovito, ako je i bilo).

“Post je izdrživ neko vrijeme, ali glad budi luđaka. Bolje pojesti nego biti pojeden”, tvrdi Trimagasi u filmu koji bi vam mogao pokvariti apetit i navesti vas, možda, na povraćanje čak i prije nego što starčić zaveže Gorenga i odreže mu komad bedra. “The Platform” je brutalan i udara gledatelja u sit ili gladan stomak dok ne povrati ili barem ne dobije podražaj za to.

Režiser se ne libi hororske ikonografije, ali ni ekstremne akcijske, poput “Racije 1&2” u završnici, kad Goreng odluči nešto poduzeti i s još jednim pritvorenikom krene spuštati se platformom i distribuirati hranu od 51. kata naniže naoružan šipkama od kreveta.

Ovo je transžanrovski, ali i multimetaforični film (kapitalizam, bogatstvo, ljudska priroda i njezino pravo lice...) sukladno višestrukim razinama /katovima Rupe, a alegoriju distribuira suptilnošću čekića suprotstavljena staklu, no tako valjda mora biti ne bi li se poruka prenijela, ovih dana potrebnija nego ikad.

Kad Goreng spomene da bi gornji katovi trebali racionalizirati hranu koje, očito, nema dovoljno za par stotina razina, što se slaže s friškim apelom pjevačice Britney Spears o raspodjeli bogatstva, Trimagasi ga pita “jesi ti komunist” i nadoda “ljudi ispod nas su ljudi ispod nas”.

Psihologinja Administracije, koja i sama završi u Rupi, zaziva “spontanu solidarnost”, ali rijetki će je provesti u djelo, kao što je ne provode ni u stvarnosti. Rupa je preslik društva u vertikalnom izdanju, kamo “oni iznad” kolo vode nad “onima ispod”. Ona je i parabola nemilosrdnog, proždrljivog kapitalizma.

Da gornji katovi pojedu dovoljno da (pre)žive iz dana u dan, hrane bi bilo i za donje, barem za griz-dva, ali pohlepa i sebičnost prevladaju, i to čak kad “oni ispod” zamijene mjesto s “onima iznad” prilikom premještaja. Preneseno na koronsku stvarnost, da svatko kupi odgovarajuće zalihe popularnog toaletnog papira i drugih potrepština, bilo bi za sve i ne bi gledali fotografije starčića pored praznih polica.

Film datira iz 2019., no zbog preklapanja i poklapanja sa stvarnosti djeluje kao da je ciljano stvoren za današnjicu, snimljen ovdje i sada. Slučajno ili ne, svaka sličnost je trenutačno namjerna s našim svijetom koji će se dijeliti na vrijeme prije i poslije korone.

666 minuta od vrha do dna Rupe

Stvari koje su Goreng i Trimagasi ponijeli u Rupu (knjiga, nož) dovoljno govori o njima, premda nam se daju još neke naznake kakvi su;. Prvi je tu završio kad je bacio TV kroz prozor koji je pao na glavu ilegalnog imigranta, drugi samovoljno da se ostavi pušenja, očito nemajući pojma u što ulazi. Već je napravljena i računica: ako Rupa ima 333 razine, a visina svakog kata je šest metara, ispada da njezina dubina iznosi 1998m. Jednako tako, ako hrana zastaje dvije minute po razini, a Rupa ima 333, platformi treba "đavoljih" 666 minuta od vrha do dna, i to bez vremena putovanja od kata do kata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. kolovoz 2022 11:53