Finoća malih-velikih filmova nešto je što očekujemo od finskog redatelja Akija Kaurismakija (“Čovjek bez prošlosti”, “Svjetla u sumraku”). Posljednjih desetak godina Kaurismaki je isporučio neke od najfinijih uradaka u karijeri kao što su “Le Havre” i “Druga strana nade”.
Možda i najfiniji u tom nizu jest Kaurismakijev novi film “Palo lišće” (“Kuolleet lehdet”/”Fallen Leaves”), najavljen kao četvrti dio njegove “proletarijatske trilogije”, sačinjene od “Sjenki u raju”, “Ariel” i “Djevojke iz tvornice šibica”. “Palo lišće” potvrđuje Kaurismakija kao jednog od najdosljednijih europskih filmaša današnjice koji vrti svoj film i ne namjerava se nikome dodvoravati, niti raditi neke komercijalne ustupke.
On je na određeni način finski/europski Jim Jarmusch, stoga nije čudno da je američkom kolegi i srodnoj redateljskoj duši odao metafilmsku počast u jednoj sceni “Fallen Leaves”, kad Ansa (Alma Pöysti) i Holappa (Jussi Vatanen) odluče otići u kino na prvom “dejtu”.
“Želiš li u kino? To bi bilo lijepo. Što želiš gledati? Ti odaberi...”. Odabir je na kraju pao upravo na Jarmuschovu horor komediju “Mrtvi ne umiru”. Doduše, romantični “Paterson” bi bio pristaliji ili “Ghost Dog: Put samuraja” ako ćemo nešto (kvazi)žanrovsko od Jarmuscha, ali nema veze, to je manje bitno.
Posveta je zgodna, a na koncu horori zbližavaju parove, makar bili komedije. Ansa i Holappa su usamljeni, nesretni protagonisti filma koji je Kaurismakija najviše približio romantičnoj komediji. Naravno, ako “Palo lišće” uopće jest rom-com, onda je kaurismakijevski festivalski/art rom-com.
To podrazumijeva omjer “deadpan” humora i neskrivenog patosa, društveno-politički podtekst i puno melankolije, ali i potencirane romantično-komične zavrzlame, tipa da je Holappa teški pehist/luzer i da je izgubio Ansin broj, što potencijalnu vezu osuđuje na propast i prije nego će startati.
I Ansa i Holappa su ljudi s margine društva, iz industrijskog dijela Helsinkija; ona nakon otkaza u marketu radi kao konobarica u kafiću, a on je radnik sa bauštele sklon piću. Politika je u “Fallen Leaves” prisutna na radiju u formi vijesti o ratu u Ukrajini s kojom se Kaurismaki otvoreno solidarizira i u ime Finske istupa kontra Rusije.
Vijesti o Ukrajini koje s radija pronalaze put do uha jedini su vjesnik vremena radnje u “Palom lišću” koje bi se moglo odvijati i pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, poput filmova Roberta Bressona, Jean-Luc Godarda i Douglasa Sirka, te “Nešto za sjećanje” s Caryjem Grantom i Deborah Kerr, kao nekih od Kaurismakijevih inspiracija.
Melankolija izvire iz svakog kadra “Fallen Leaves” i pjesama na karaokama u baru, gdje će se sresti pogledi Anse i Holappe, a savršeno pristaje jeseni koja kao doba najviše paše Kaurismakijevim filmovima. “U tvom srcu samo jesen buja”, idu stihovi jedne pjesme u “Palom lišću”.
Može i “Jesen u meni” Kaurismakijevog imenjaka Akija Rahimovskog. Međutim, do kraja priče i Kaurismakijevih referencija na vlastiti “The Man Without a Past”, u filmu kao da se budi proljeće. “Fallen Leaves” želi izazvati “feel good” osjećaj i načiniti da “čovjek bez prošlosti” može postati čovjek s budućnosti.