Minimalistički Aki Kaurismaki (“Čovjek bez prošlosti“, “Svjetla u sumraku“) se vratio. Vratio se onome što mu je godinama zaštitni znak. Toplim ljudskim pričama s hladnog finskog sjevera, škrtima na scenografiji, pokretima kamere i suvišnim riječima. U Kaurismakijevim filmovima, poput najnovijeg “Druga strana nade“, vlada mir i tišina. Tako minimalistički, oni su maksimalno suprotni blockbusterima koliko mogu biti. “Treba mi akcije nakon ovog mira i tišine“, izjavit će jedan ženski lik u “The Other Side Of Hope“ najavljujući odlazak u Meksiko, a slično bi prilikom izlaska iz kina mogao uzdahnuti gledatelj blockbusterskih apetita neupoznat s Kaurismakijevim opusom.
Fanovima Kaurismakija ne treba akcije. Njima će “kaurismakijevski“ mir i tišina sasvim lijepo dostajati u novom filmu njihovog redateljskog favorita koji je u karijeri imao i boljih ostvarenja od “The Other Side Of Hope“, uključujući prijašnji “Le Havre“ iz 2011., ali s puno više ljubavi (de)konstruira vlastite trope i stereotipe pesimistične nade koje svejedno umire posljednja ili nešto optimističnijeg beznađa u odnosu na Michaela Hanekea u “Happy Endu“. “The Other Side Of Hope“ je, u biti, toliko sličan (superiornijem) prethodniku “Le Havre“ da ne iznenađuje što ga Kaurismaki naziva središnjim dijelom planirane trilogije.
Ambijentiran je u lučki grad, osovljen oko teme migracije i izbjeglica, te neobičnog prijateljstva jednog imigranta i lokalca. Kad je Kaurismaki snimio “Le Havre“ izbjeglička kriza nije imala ovolike razmjere kao danas. Izbjeglice su u Europu tada dolazile mahom iz Afrike. Sada ih evo odsvukuda, ali najviše iz Sirije. Jedan Sirijac je upravo protagonist “Druge strane nade“ - Khaled (Sherwan Haji). Stigao je u Finsku brodom, sakriven u ugljenu koji ga je pretvorio u crnca. Time Kaurismaki daje migraciji kolorit prethodnog filma i tipuje na izbjegličku “univerzalnost“ – neovisno o boji kože svima njima je isto kad stignu u tuđu zemlju i žele zatražiti azil, bili bijelci ili crnci.
Na isti način finski režiser u priču uvodi melankolični crni humor koji će ubrzo dobiti potvrdu kad Khaled počne ispuštati crnilo kao sipa prilikom prvog tuširanja nakon dugo vremena. Melankolija tiho vrišti iz svakog kadra komične drame društvenog komentara, pa i tuga prisutna u dosta plave boje, posebice vezano za Khaleda koji želi pronaći sestru Miriam (Niroz Haji), jedinog preživjelog člana svoje obitelji. On je bio mehaničar u predgrađu Alepa i jednog dana na povratku s posla naišao na kuću u ruševinama. “Ne znam tko je ispalio projekte, SAD, ISIL…“, prepričava Khaled.
Kaurismakiju nije do dubokog zalaženja u politiku, no s tom jednom jedinom potresnom scenom i prisutnošću Khaleda rekao je dovoljno o Alepu i imigrantima. A pojavom neonacističkih pripadnika Finske oslobodilačke vojske, pripravnim da zaskaču Khaleda između njegova boravka u prihvatnom centru i intervjua u imigracijskom, Kaurismaki govori i o modernoj Europi, premda ovi nasilni dripci nisu ogledalo Finske, zemlje koja je “imala vlastite izbjeglice i to nikad neće zaboraviti“.
Od njih će Khaleda spasiti Wikström (Kaurismakijev kućni glumac Sakari Kuosmanen), sredovječni muškarac predstavljen kako skida vjenčani prsten i bez riječi ga ostavlja ženi (Ilka Koivula) na stolu, zajedno s ključevima od stana. I Wikström okreće novu stranicu života, baš kao i Khaled, samo što je njegov novi početak vezan za kupnju restorana bez dugovanja “Zlatno pivo“ s novcem osvojenim na pokeru. Njihovi putovi srest će se odmah na početku filma, nakon što Wikström zamalo pregazi Khaleda nadomak pješačkog prijelaza, ali tek će se nedugo prije polovice istinski ispreplesti, kad prvi angažira potonjega u restoranskoj kuhinji i pruži mu utočište, pa i dom.
Jednom kad se dva nova “apsolutna početnika“ upoznaju i povežu, a Khaled se zaljubi u Finsku, ton filma postaje svjetliji, unatoč apsurdnim situacijama “kafkijanske“ birokracije s rješavanjem boravišne dozvole i uopće dokumenata za imigranta. Tom prigodom Khaled neće razumjeti (finski) humor, upitan da li da mu u dokumente stave “muško ili žensko“. Strancima u Kaurismakijevu svijetu njegov humor će također ponekad biti nerazumljiv, ali mogli bi se ubrzo osjećati kao kod kuće ako mu ukažu povjerenje i strepnje zamijene za nadanje. U nadi je spas.
Nagrade u Berlinu i Cannesu
“Druga strana nade“ je zimus na Berlinaleu nagrađena Srebrnim medvjedom za režiju. S druge strane, Kaurismakijev prethodni film “Le Havre“ je osvojio nagradu FIPRESCI i specijalno priznanje ekumenskog žirija.