StoryEditor
Film & TV‘DA JE MENI...‘

Ovo jest film krize srednjih godina, kaže nam Višnja Skorin, dvostruko nagrađena na FMFS-u za dokumentarac o sudbini žene čije lice zvuči poznato

Piše Marko Njegić
12. srpnja 2020. - 19:35
Ranko Šuvar/hanza media

Direktor FMFS-a Alen Munitić savjetovao je publici na otvaranju festivala u Ljetnom kinu "Bačvice" da svrati koji dan i u besplatno kino na platou ispred Doma mladih. Tamo se prikazuje konkurencija filmova srednjeg metra, kao i kratkometražni međunarodni program.

Ispred Doma mladih dalmatinsku premijeru imao je i dojmljivi 55-minutni dokumentarni film Višnje Skorin "Da je meni ono što mi nije" o sudbini Sandre Jurak, žene čije lice zvuči poznato. Sandra se svojedobno (s)našla u ulozi prateće vokalistice Alke Vuice, s njom je snimila i duet, a i sama je došla blizu estradnog neba. Taj san Sandra, nažalost, nije odsanjala u mladosti, ali pokušat će ga ostvariti u pedesetima i vratiti se najvećoj ljubavi – glazbi i pjevanju.

Izvorno je film bio zamišljen za kraću formu, ali ju je prerastao. Je li se to dogodilo kad je Sandra upala na glazbeni show RTL-a, gdje se susrela s estradnjacima u žiriju, Vladom Kalemberom, Lanom Klingor i Tončijem Huljićem?
– Film je službeno i dalje "kratki metar" jer traje manje od 60 minuta. Istina je da smo ga u startu zamišljali još kraćim. Više smo bili fokusirani na njezinu očajničku potragu za poslom te paralelno praćenje razvoja odnosa sa staricom kao suprotnost odnosima s estrade. Kako se dokumentarci ovog tipa snimaju dugo, uvijek vas nešto iznenadi. Tako je, gotovo pred sam kraj snimanja, Sandra odlučila prijaviti se na show "Nikad nije kasno". To nikako nismo htjeli propustiti, pa smo se odlučili na dodatna snimanja. Taj nam je događaj otvorio novu vizuru jer su neki prizori iz showa simbolično saželi mnoge već postojeće scene. Otvorila nam se mogućnost da organskije progovorimo o široj društvenoj slici, a ujedno podignemo napetost prateći razvoj događaja u showu.

"Da je meni ono što mi nije" jedan je od oglednih primjera dokumentaraca koje je pisao život. Sandrin život. "Život piše tužne priče i humoreske", rekla je i sama Sandra u jednoj sceni. Jeste li zato supotpisali Sandru kao koscenaristicu filma?
– Da nije bilo Sandre i njezine otvorenosti da podijeli svoj život, ne bi bilo niti ovog filma. Osim toga, ona je autorica sadržaja svojih vlogova koje je sama i snimala. Ne navesti je kao koscenaristicu, bilo bi nepravedno. No, u montaži, gdje se film "pisao" drugi put, dogovorile smo se da se neće miješati. Ne samo zato što sam ja završila montažu, nego i zato što je redatelj odgovoran za ono što i kako želi komunicirati s publikom.

Ovo je ipak više jedna tužna priča nego humoreska, ne libite se prikazati Sandru u najneugodnijim situacijama, uključujući čuvanje i pranje nemoćnih staraca. Koliko vam je bilo teško pričati tu tužnu priču, posebice što ste vas dvije "generacija" i poznajete se još s HTV-a, gdje ste obje radile?
– Kad se nađete u Sandrinim cipelama, tada čuvanje i pranje nisu najneugodnije situacije. Puno je neugodnije ponovno se naći s poznanicima s te estrade, u položaju gdje oni ocjenjuju neke tvoje vrijednosti. Puno je neugodnije s 50 godina vratiti se mami u mali stan, u kvart iz kojeg si davno otišao, raditi u kiosku, gdje te ljudi prepoznaju i misle da se radi o skrivenoj kameri. Čuvati i prati staricu nije nešto za što si se školovao, ali za komunikativnu Sandru nije niti iznimno neugodna situacija. Drago mi je što sam filmom mogla pokazati kako su i te starije osobe zapravo krasni ljudi koji su u ovom "samo-lijepo-i-mlado" društvu postali nešto neugodno. A možda je moje razmišljanje proizišlo iz straha od približavanja tim godinama. Ovo jest film krize srednjih godina.

Koliko ste ukupno snimili materijala?
– Od 36 sati materijala, bilo je teško odlučiti što izbaciti. Tako je jedna velika podtema, rad na HTV-u, ostala kao fakt od jedne replike. Sandra je nakon 20 godina produžavanja ugovora, zajedno s još tristotinjak ljudi, dobila otkaz, odnosno neproduženje ugovora. Tužila se s HTV-om, izgubila na sudu i u toj besparici morala je platiti 12 tisuća kuna sudskih troškova. Prekarni rad koji nam je donio kapitalizam tema je koja zaslužuje film za sebe. A možda je ta jedna replika jedan od razloga zašto HRT, jedina televizija gdje film možemo plasirati, nije bio zainteresiran za otkup.

Neke od najdirljivijih scena tiču se Sandrinih "vlogovskih" ispovijesti kameri, na primjer kad govori: "Čeznem za sigurnošću, a čeznem i za poslom i za tom sigurnošću. Čeznem za tim što nisam napravila prije 20 godina, ali tada sam trebala puno više žudjeti..." Čija je to bila ideja? Koliko su te scene za Sandru bile katarzične?
– Ideja da se Sandra sama snima postoji od početka. To je inače moj način rada s glavnim protagonistima. Osim što su ljudi tada najopušteniji i najuvjerljiviji, na taj im način omogućujem da aktivno sudjeluju u stvaranju filma, da imaju dio kontrole. Važno mi je da se ljudi s kojima radim ne boje da bi njihova priča mogla biti izmanipulirana.

Koliko je ovo film o ženama treće životne dobi u društvu današnjice, njihovim snovima i nadanjima?
– Žena nakon pedesete postaje društveno nevidljiva. Kao da je ispunila svoju reproduktivnu ulogu i sad nema drugu. Upravo je dilema "hoću li ispasti smiješna ili hrabra ako 'ganjam' svoje snove u pedesetima" pitanje koje me je inspiriralo za ovaj film.

Zanimljivo je da ste se i vi sami ostvarili kao redateljica dokumentarca u pedesetima. Je li vam ta podudarnost dala ekstra poticaj?
– Ne. Nisam stremila tome da se ostvarim kao redateljica. Volim biti montažerka i volim predavati. Poticaj mi je dala Sandra, koja nije padala u depresiju u situacijama u kojima ja sigurno bih.

Dokumentarac dobiva i širu socijalnu dimenziju, kao da postaje film o svim nezaposlenim pedesetogodišnjacima slomljenih snova koji se, neovisno o spolu, moraju prilagođavati poslovima i svijetu upola mlađih od sebe?
– Da, to ste lijepo primijetili. Mislim da upravo prizori iz showa to dokazuju.

Može li dokumentarac osvijestiti, pa i riješiti probleme ljudi poput Sandre, promijeniti im živote nabolje?
– Film može osvijestiti, ali ne može riješiti probleme. Rijetki su to uspjeli. Na primjer, poljski film "Samo nemoj reći nikome", o slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika u redovima Crkve. Nakon prikazivanja, Poljska je izglasala povećanje zatvorske kazne s 15 na 30 godina i ukidanje zastare za pedofiliju. No, mene s godinama više zanimaju mikrosvjetovi, revolucije koje se događaju u našim glavama. Vjerujem da je tu Sandrina priča inspirativna.

Film stiže na velike ekrane u doba korone, koja bi, nažalost, mogla povećati broj "Sandri" u hrvatskom društvu. Koliko je, time, danas još bitniji?
– Mislim da ovo nije pitanje, nego izvrstan zaključak.

Izdvojeno

30. srpanj 2020 09:01