Pobjeda “Parazita” je metafilmska, ne samo povijesna. Žanrovski razvedeni južnokorejski film Joon-Ho Bonga je kao iznimno nepredvidljiv komad crnohumornog trilera i društvene satire iznenadio, pa i šokirao mnoge gledatelje nizom preokreta. Slično iznenađenje i šok “Parasite” je priredio na 92. dodjeli Oscara.
U kategoriji filma i režije očekivala se pobjeda ratne epopeje “1917” Sama Mendesa prema svim oskarovskim putokazima. “1917” je na putu prema Oscarima osvojio sve moguće nagrade (Zlatni globus, BAFTA...). To je ratni film, dakle žanr koji je od oskarovskih početaka visoko kotirao u očima Akademije (od “Krila” iz 1927. do “Spašavanja vojnika Ryana” i dalje). Također, to je i film raskošne režije i uopće “tehnikalije”, s još impresivnije fingiranim neprekinutim kadrom u odnosu na nedavnog slavodobitnika “Birdmana”.
U slučaju “iznenađenja” prije se slutio trijumf Tarantinova “Bilo jednom u... Hollywoodu”. Tarantino još uvijek nema Oscara za režiju i nijedan njegov film nije osvojio glavnu nagradu, što bi trebalo zapeći savjest Akademije, a “Hollywood” je divna posveta “tvornici snova” i (američkoj) kinematografiji.
Prvi “twist” je uslijedio kad je “Parazit” osvojio Oscara za originalni scenarij. Iako se sličan, hm, scenarij odvio i na BAFTA-i, ta je kategorija često Tarantinova domena i predviđalo se da će kipić ponovno završiti u njegovim rukama (“Pakleni šund”, “Odbjegli Django”). Drugi “twist” se dogodio izricanjem Bongova imena nakon onog “... and the Oscar goes to...” u kategoriji režije, gdje su veći favoriti opet bili Mendes i Tarantino. A treći i najveći je uslijedio kad je “Parasite” proglašen i najboljim filmom općenito, ne samo “međunarodnim”.
Niti jednom filmu izvan engleskoga govornog područja nije to uspjelo dosad. Proteklih 20-ak godina nominaciju i za naj-film dobili su, recimo, “Život je lijep” Roberta Benignija, “Tigar i zmaj” Anga Leeja, “Ljubav” Michaela Hanekea i prošlogodišnja “Roma” Alfonsa Cuarona, ali nisu se dobacili tako daleko. “Strani” ili po novome “međunarodni” filmovi povremeno bi probili nominentske/laureatske okvire “foreign language” kategorije, pa je, primjerice, Pedro Almodovar osvojio Oscara za scenarij “Pričaj s njom”.
Dobar dio dijaloga Bertoluccijeva “Posljednjeg kineskog cara” i “Milijunaša s ulice” Dannyja Boylea govorio se na “stranom” jeziku, ali ne i u cijelosti. Opet, to su bile koprodukcije anglofonih i matičnih država, jednako kao i nominalno francuski nijemi film “Umjetnik” koji je imao američkog koproducenta.
“Parazitu” i Bongu uspjelo je nešto što nije nekima od najvećih, od Bergmana do Fellinija i Kurosawe, da skoknemo do Azije, koji npr. nisu potvrdili nominaciju za režiju filmova “Fanny i Alexander”, “Amarcord” i “Kaos”. Ovo je, dakle, radikalni presedan, ali potreban, i američkoj Akademiji, i međunarodnim filmašima. Do prije desetak godina upitno je bi li “Parasite” kao (trans)žanrovski uradak upao u kategoriju “stranog” filma, kamoli je nadišao i u konačnici osvojio najvažnijeg Oscara.
No, Akademija se definitivno mijenja i okreće prema žanrovskim, neameričkim i neoskarovskim filmovima. Kovanica “oskarovski” film jedva da više postoji otkako je Oscara osvojio “Moonlight”. Sad pogotovo nakon što je “Parazit” odnio pobjedu ispred nosa velikim američkim filmovima poput “Hollywooda”, ali i “Irca”, pa i popularnom blockbusteru “Joker” s kojim dijeli aktualnu temu društevne nejednakosti svijeta u kojem živimo.
Bilo je pitanje vremena kad će se to dogoditi i potpisnik ovih redaka je naslutio da je kucnuo čas prognoziravši u "Jutarnjem" da će "Parasite" biti naj-film. Posljednjih godina Oscare osvajaju neamerički redatelji poput Meksikanaca Cuarona, Inarritua i Del Tora, a zlatne kipiće nisu dobivali “tipični” oskarovski filmovi na potezu od “Kraljeva govora” do “Zelene knjige”, nakon koje se trijumf Bongova ostvarenja čini kao korak naprijed u raznolike 2020-e, a ne natrag u devedesete.
Nagradivši “Parasite”, Akademija je pobila Bongove riječi da su Oscari “lokalni”, ne “međunarodni”. Ako dosad i nisu bili “međunarodni”, na ovaj način su definitivno postali slavlje kinematografije kao takve i ostatak filmskog svijeta, gdje američki film još uvijek dominira u kinima, pretvorile u aktivnog i ravnopravnog sudionika utrke za Oscara (primjer sjevernomakedonskog dokumentarca “Medena zemlja”, nominiranog u čak dvije kategorije), što bi se moglo odraziti na svjetsku produkciju i povećati njezinu kvantitetu i kvalitetu.
Nakon pobjede Bongova filma Oscare bi (opet) trebali shvatiti ozbiljno svi oni koji se više kunu u Cannes. Upravo je s tog međunarodnog filmskog festivala potekao “Parazit” i prošao put od glavne Zlatne palme do centralnog zlatnog kipića kao drugi film unatrag 65 godina (“Marty”, 1955.). Do trećeg teško da će proći toliko dugo vremena.
