StoryEditor
Film & TVCINEMARK

OPSJEDNUTOST Strahovi od vlastitih mrakova

Piše Marko Njegić
11. veljače 2020. - 23:54
Patrick Redmond

FILM: The Turning; psihološki horor triler; SAD/Velika Britanija/Irska/Kanada, 2020. REŽIJA: Floria Sigismondi ULOGE: Mackenzie Davis, Finn Wolfhard DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ***

Siječanjski horor je posljednjih desetak godina postao sinonim za nešto loše ili slabašno, budući da prvi mjesec bije glas nekakvog smetlišta, da ne kažemo groblja za filmove strave i užasa. “Sotona razotkrivanje”, “Paranormalno: Obilježeni”, “Đavolje sjeme”, “Žena u crnom 2”, “Šuma zla”, “Bye Bye Man”... najzaslužniji su da mnogi siječanj smatraju glavnim mjesecom za istovarivanje najgoreg hororskog deponija.

Međutim, loš glas o siječnju toliko se ustalio na usnama ljubitelja strave i užasa da i neki niti približno (toliko) loši horori padaju kao njegove kolateralne žrtve i po “defaultu” se tituliraju kao najveći otpad, iako to baš i nisu. Nakon omražene “Kletve” Nicolasa Pescea s početka siječnja, nepotrebnog, ali ni izbliza tako katastrofalnog novog remakea kultnog J-horora, kao što bi se dalo zaključiti po vibri s portala i društvenih mreža, u kina je na samom izmaku mjeseca stigla još omraženija “Opsjednutost”, koju kao svoj dugometražni drugijenac potpisuje talentirana Floria Sigismondi (“Runaways”).

Razmjeri omraženosti vidljivi su na IMDb-u, gdje korisnici te internetske stranice dijele “jedinice” šakom i kapom, što je kumovalo trenutnoj ocjeni 3.7 (od 10), a najveći prigovori odnose se na njegov neshvatljivi i nedorečeni kraj koji je, paradoksalno, najbolji dio filma i podiže ga nudeći intrigantno tumačenje, tj. drukčiju revalorizaciju svega prethodno viđenog.

Ovo “prethodno viđeno” nije neviđeno, dapače, samo je kolekcija elemenata hororskog podžanra iz sfere uklete kuće i priče o duhovima, no kraj ih izvrće naopako, kako priliči naslovu romana “Okretaj zavrtnja” Henryja Jamesa. “The Turning” je friška ekranizacija Jamesova romana, najbolje sumiranog crno-bijelim klasikom nadnaravno-psihološkog horora “The Innocents”. 

“Nevini” su superiorniji “Opsjednutosti”, ali u prilog potonjem ide da ne kopira prethodnika, niti pognute glave robuje romanu, premda su osnovne crtice i (pod)žanrovske odrednice iste. Usamljena učiteljica Kate Mandell (Mackenzie Davis; “Tully”, “Terminator: Mračna sudbina”) prihvaća posao guvernante na izoliranu imanju i podučavat će malu Floru (Brooklynn Prince) koja je izgubila roditelje, a djevojčicu je i posljednja dadilja ostavila bez pozdrava.

Tu dadilju vidimo u tipičnoj uvodnoj sceni kako u gluho doba noći panično pokušava pobjeći s imanja, no netko ili nešto je u tome sprječava. Sigismondi hvata u krupnom planu šok u njezinu oku i radi “rez” na Kateinu zjenicu da povuče guvernantsku poveznicu. Kate upoznajemo dok TV vijesti izvještavaju o samoubojstvu neprežaljene, mentalno labilne legende grungea Kurta Cobaina, dakle radnja se odvija 1994.

Cimerica odgovara Kate od odlaska na imanje, ali ona se povezuje s Florinom situacijom. “Ne znaš kako je odrastati bez roditelja”, kaže i dodaje “prelazim s 25 vrišteće djece na jednu djevojčicu, kako teško može biti”. Doznajemo da se Kateina majka Darla (Joely Richardson) nalazi u umobolnici, gdje se izražava slikanjem, a otac ju je napustio kad je bila mala. Sva ta saznanja imaju svoju ulogu jednom kad Kate dođe na imanje.

Ondje se najprije susreće sa starom, skeletalnom kućepaziteljcom, mrs. Grose (Barbara Marten). Generacijski i karakterni jaz među njima ocrtan je u konstrastiranim bojama odjeće, od crvene do sivo-smeđe, kakve će i Kateina obleka poprimiti kad joj se počnu priviđati stvari i proljeće u njezinoj glavi postane jesen. Jeziva kuća s tragičnom povijesti počinje se uvlačiti pod Kateinu kožu s otkrićima o smrti instruktora jahanja Quinta, koji je bio opsjednut prijašnjom dadiljom i fotografirao je dok je spavala.

Čini se da upravo Quintov zloduh proganja Kate u snu i javi, kao imaginarni (ne)prijatelj “privilegirane”, “posebne”, “čistokrvne” djece, s naglaskom na Florina zločestog brata, povratnika iz internata Milesa (Finn Wolfhard). Sveprisutni pohotni “muški pogled” nedodirljivog muškarca koji terorizira žene i s onog svijeta pretvara “The Turning” u horor za #MeToo vremena.

Taj zanimljivi i, za razliku od “Black Christmasa”, nenametljivi podtekst, osvježava predvidljive toponime “haunted house” filma, poput (istočnog) krila kuće kamo se nikad ne zalazi, fleševa prikaza pod okriljem tame, krckavih podnih dasaka, iznenadnog paljenja mašine za šivanje, “preparirane” lutke bake koja vraća okrenutu glavu na svoje mjesto i obavezne scene sa zaranjanjem u kadi.

Standardne, generičke trope Sigismondi režira ponekad inspirativno (igra skrivača), čime nivelira neke blesavoće, od napada ruke nalik onoj iz “Obitelji Addams”, do činjenice da Kate ne daje petama vjetra s imanja, unatoč tome što tu očito nešto ne štima, a pod opravdanjem da je obećala Flori kako je neće napustiti.

U nekom drugom filmu strave i užasa to bi bilo još neuvjerljivije, ali ne i u ovom, zbog njegova završetka što - oprez: slijede (neminovni) “spoileri” - retrospektivno transformira “Opsjednutost” u horor o nasljednoj mentalnoj bolesti. Kraj postavlja “The Turning” kao psihološki triler s elementima horora umjesto obratno i baca novo svjetlo na prethodna zbivanja, koja su se mogla u cijelosti odvijati i u Kateinoj glavi dok silazi s uma ili je već sišla, baš poput majke, što sugeriraju njezine turobne slike crne praznine da je ni upaljeno svjetlo neće spasiti od toga čega se boji.

Tko god želi malo upregnuti mozak, može dubiozni završetak pročitati i tako da Kate, dolazeći u posjet majci, vidi samu sebe. Ona je, moguće, institucionalizirana i izmaštala je prikazane događaje kad je posve izgubila razum i u svojoj glavi zavrtjela horor film iz strahova od vlastitih mrakova.

Turning Tully

"The Turning" stvara (ne)namjernu poveznicu s "Tully" Jasona Reitmana u kojem je Mackendzie Davis ("spoiler" ako niste gledali) glumila imaginarnu dadilju Charlize Theron.

#CINEMARK

Izdvojeno