StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

OPSESIJA Ustanak ‘Stepfordske supruge‘

9. kolovoza 2020. - 22:09

"Ponosna sam na sebe. Danas sam učinila nešto neočekivano." – "Opsesija" (2019.)

Osobnu pobunu protiv muža i muškog društva povest će svojevrsna "Stepfordska supruga" u filmu "Opsesija" ("Swallow"), jednom od najintrigantnijih recentnih premijera u hrvatskim "online" videotekama. "Opsesija" je tjelesni horor za #MeToo vremena, režiran psihološko-trilersko-dramski u stilu majstora napetosti Alfreda Hitchcocka i s "hičkokovskom" plavušom Haley Bennett u izvanrednoj glavnoj ulozi.

Ovako bujno stiliziran, brutalno pomaknut i feministički nesvakidašnje osnažujuć film nismo vidjeli od izvrsne "Osvete" Coralie Fargeat. Protagonistica dugometražnog prvijenca Carla Mirabella-Davisa kadrirana je ispred ružičasto-crvenom bojom okupanih prozora, kao preslikanih iz kuće u "Revenge".

FILM: Swallow; triler; SAD/Francuska, 2019. REŽIJA: Carlo Mirabella-Davis ULOGE: Haley Bennett, Austin Stowell OCJENA: ****

Hunter Conrad se razlikuje od heroine "Osvete" utoliko što živi u toj i takvoj kući, nije tu došla samo za vikend kod bogatog dečka kao Jen (Matilda Lutz), niti će je fizički silovati muževi prijatelji i ostaviti da umre.

Da ne zalazimo preduboko u "spoiler" teritorij, recimo da je silovanje ovdje prvenstveno psihičke naravi, ubijanje (ženskog duha) također.

Naime, suprug Richie (Austin Stowell; "12 hrabrih", "Kvaka 22") ponaša se prema Hunter kao prema predmetu, lijepom i skupocjenom komadu pokućstva, kao i njegovi roditelji (David "Sledge Hammer" Rasche, Elizabeth Marve), predstavnici imućne obitelji.

Od "trofejne žene" Hunter se očekuje da bude robotski poslušna, pokorna ženica/kućanica i bespogovorno utjelovi suvremenu "Stepford Wife" od krvi i mesa koja će skrbiti za kućerinu modernističke staklene arhitekture dok je muž na poslu, dočekati ga s brižno pripremljenom mesnom štrucom iz pećnice kao u "Pleasantvilleu", smiješiti se u javnosti i roditi mu savršeno dijete.

S druge strane, da paralela sa "Stepfordskom suprugom" bude podebljanija, ona sama djeluje kao da je programirana da voli Richieja, slijepo uvjerena u svoju (i njegovu) ljubav. "Baš sam sretna", uvjerava ona samu sebe i nas u publici. "Jesi li sretna ili se samo pretvaraš da jesi", pita je Richiejeva majka.

Sreća da je Hunter uzela pametni telefon u ruke kako bi skratila vrijeme igrajući igricu; u protivnom bismo pomislili da se dvosmisleno provokativno naslovljeni "Swallow" (doslovan bi prijevod bio "Gutanje" ili "Progutati") odvija tijekom – za žene stereotipnih – pedesetih ili šezdesetih godina prošlog stoljeća.

No, u tome i jest kvaka: još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu pa se pobuna "Stepfordske supruge" i dalje može činiti radikalnom i subverzivnom, posebice s obzirom na to kakve je prirode. Do pobune dolazi polako budući da Mirabella-Davis najprije oslikava Hunteričin život i odatle crpi atmosferu filma.

Muž i njegovi roditelji uopće je ne slušaju i ne doživljavaju, pače mahom je ignoriraju kao ljudsko biće. Richie tipka po mobitelu dok mu ona govori, a oni je tijekom večere prekidaju u pola rečenice i preuzimaju riječ. To su rijetki trenuci kad Hunter nije sama. Većinski jest i pratimo usamljenu egzistenciju novopečene trudnice u kući.

Boje interijera su ključne, poput spomenute crveno-roze u formi "think pink" razmišljanja i svijetle, ružičaste budućnosti za Hunter. Kuća ima veliku ulogu i čini se kao da je preslik goleme maternice kad je obojana tim tonovima. I Hunter je preslik kuće, krhka poput stakla i porculana.

Ova porculanska lutka, savršeno utjelovljena u izvedbi plavokose glumice koju bi Hitchcock – da je živ – uživao režirati, napući će iznutra i jednog dana tu "napuklost" prenijeti prema van. Okidač je bila parola o važnosti spontanosti iz "self help" knjige čije će stranice kasnije pojesti – "svaki dan učini nešto neočekivano, tjeraj se kušati nove stvari".

Parolu će Hunter shvatiti predoslovno i najblaže rečeno napraviti nešto nočekivano i kušati nove stvari. Progutat će franju kao okruglu, fluorescentno šarenu tabletu i biti "ponosna na sebe", a to je samo početak. Sljedeći na redu su pribadača, baterija od 1.5 volta, šigureca... kućanski predmeti koji su, uzgred budi rečeno, bili muzejski primjerci u šibenskoj bolnici 2012., slučajno progutani i pronađeni u utrobi tamošnjih pacijenata.

Nakon što Hunter ode na ispumpavanje, sadržaj njezina želuca otkriva štošta (igla, kamen...) iz domene "body" horora na koji ona svjesno pristaje, žrtvujući vlastito tijelo kojim je češće zadovoljavala tuđe, ne svoje potrebe. Bila je stranac (u) vlastitom tijelu, gotovo da je mogla osjetiti "outer body" iskustvo i promatrati sebe izvana.

Naravno, Richie i njegovi smjesta je šalju kod psihijatra da istraži njezin naizgledni piku poremećaj i daju joj sirijskog njegovatelja Luaya (Laith Nakli) da je pazi. "Ne bi imala taj problem u glavi da si bila u ratu", uvjerava je Luaya koji će, ipak, pokazati suosjećanje prema njoj.

"Opsesija" radi dvostruku subverziju. Najprije subvertira žanr horora s motivom trudnoće na potezu od "Rosemaryne bebe" do "Carskog reza": Hunteričino trudno tijelo nije opsjeo Nečastivi, niti on ili neka poremećena majka iz pakla žele plod njezine utrobe pa da ona može početi pucati po šavu od stvarnog ili možda umišljenog straha.

Ništa od toga, Hunter sama sebi sve radi i neće podići ruku na supruga i ostale tlačitelje u osvetničke svrhe kao junakinja "Revenge". Ne, ona će (pro)gutati kućanske predmete i trofeje u inat tome što je sama svojevrsni predmet/trofejna žena i pritom (napose uznemirujuće) riskirajući trudnoću zbog prilično oštrih stvari metalne teksture.

Jedna od najsubverzivnijih scena jest kad Hunter izvadi progutanu franju iz WC školjci kao da ju je porodila, uglanca je i ponovno vrati na mjesto, sjajniju i trofejniju nego prije. "Samo želim progutati i jesti te stvari", veli Hunter i isprve ne odgovara na pitanje "kakav osjećaj imate kad ih progutate".

Zašto ona to radi? Zato što joj je dosta gutanja tuđih gluposti, a ovako prvi put stječe osjećaj moći i kontrole nad vlastitim tijelom koje se nalazilo u vlasništvu Richieja, da bi sada napokon bilo njezino i da ga konačno osjeća i usput osjeti nešto u životu što nije umjetno. "Imala sam osjećaj moći", otkriva dugo vremena bespomoćna Hunter.

"Ja stvaram pravila, ja sam glavna", podvlači ona nakon metamorfoze u jednoj od suptilnijih filmskih metafora #MeToo pokreta, koliko god "Opsesija" naoko bila nesuptilna kombinirajući uznemirujući tjelesni horor novovjeke festivalske "art house" estetike s "hičkokovskim" psihološkim trilerom i tjeskobnom dramom. Transformacija Hunter je upečatljiva i pamtljiva u završnim kadrovima njezina "izlaska" u svijet. Ona više nije staromodna "Stepfordska supruga", već napredna "Ex Machina".

Uloga karijere (i šire) za Haley Bennett

Haley Bennett je prošla dalek put od uloge u "Glazbi i stihovima" pored Hugha Granta i Drew Barrymore. Sve više nastupa u visokoprofilnim ostvarenjima poput "Djevojke u vlaku" i "Sedmorice veličanstvenih", a u "Opsesiji" je dala izvedbu karijere i jednu od boljih ženskih uloga u zadnje vrijeme. Idući film joj je "Hillbilly Elegy" oskarovca Ron Howarda gdje glumi s Amy Adams.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 13:33