Kompilacijska "greatest hits" kaseta "buddy" akcića osamdesetih i devedesetih trebala bi uključivati i "Showdown In Little Tokyo" (1991.), mini-kult film Marka L. Lestera s duom Dolph Lundgren-Brandon Lee kao policajcima iz L.A. u borbi protiv "yakuze". Naime, "Obračun u Malom Tokiju" je stvoren da bude "B" strana te kasete ako bi njezinu "A side" popunili "48 sati", "Smrtonosno oružje", "Prljavi igraju prljavo", "Ponoćna utrka", "Crveno usijanje", "Tango i Cash"...
"Showdown In Little Tokyo" nije jednako dobar poput navedenih, no ljubitelji žanra vraćali su mu se (takoreći) u jednakoj mjeri za ponovna gledanja. Faktor "gledljivosti" ovog filma još uvijek je dovoljno visok sa ili bez "guilty pleasure" etikete, a početkom devedesetih za njega se tražila kaseta više u domaćim videotekama, kao i sredinom te dekade nakon prerane smrti neprežaljenog Leeja (snimanje "Vrane") čija se zvijezda ugasila taman kad je trebala zasjati punim sjajem.
U videotekama je mamio gledatelje krivo preveden/naslovljen "Obračun u Kineskoj četvrti". Japanski "Mali Tokio" filmofilima nije ništa značio, iako su "yakuze" već bili negativci u akcijskim trilerima ("Crna kiša"), no zato je "kinesko" mjesto okršaja tada snažnije zvonilo u uhu ukrasivši naslove nekih filmova, poput "Velike gužve u Kineskoj četvrti" Johna Carpentera. Slučajno ili namjerno, distributer-prevoditelj je pogodio žicu napravivši u prvotnom hrvatskom naslovu direktan "link" prema Carpenteru, neovisno o tome što "Obračun u Malom Tokiju" nije "obračunao" fantaziju u akciju i komediju.
Carpenterov i Lesterov film povezuje zanimacija za kulturu borilačkih vještina, lepršav ton uspostavljen Lundgrenovim karate preskakanjem nadolazećeg kabrioleta i prepoznatljive azijske face iz plodne akcijske epohe (Al Leong, Gerald Okamura).
Bio je to period kad se od nabildanog Lundgrena očekivalo da preuzme titulu "novog Schwarzeneggera", stoga je Dolph podizao automobil "na mišiće" kao Arnie u "Blizancima" i otišao korak dalje preokrenuvši vozilo da posluži kao štit od metaka. Lester je potencirao fizikalnost gromade od glumca u kontrastu s Leejem i njegovim stilom borbe: Lundgren nogom jednog borca udara drugog te šakom razvaljuje zatvorena vrata i kroz njih provlači negativca.
Lee i Lundgren su dobro spareni u filmu koji daje zgodan i subverzivan "twist" na karakterizaciju likova i "buddy" žanr. Suprotno očekivanjima, Lundgrenov lik, bijeli, američki policajac rođen u Japanu, više je verziran u azijsku/japansku kulturu, o kojoj Leejev Murata nema pojma kao dijete Južne Kalifornije, Los Angelesa, "šoping centara, MTV-ja", ali je, eto, trenirao borilačke vještine od malih nogu (trebao je i ranije pitate li njegova partnera).
Murata provokativno spomene "obratni rasizam", no Lester (o)staje na tome. Međutim, redatelj odlazi do kraja u pogledu (samo)ironije na homoerotiku "buddy" akcića, čak i više od "Tango&Cash". Prilikom prvog susreta Kenner i Murata neće jedan drugome uperiti pištolje u međunožje, ali završit će u "zagrljaju" ("kravati") kad se međusobno polemaju. Neće se zajedno tuširati u zatvoru, ali će direktnije odoka izmjeriti čiji je veći... "pištolj", odnosno tko je "malik tintilinić", a tko "velik".
Za Muratu je ta bitka izgubljena nakon što je vidio nagog Kennera u "jacuzziju" s bujnom Minako (Tia Carrere). "Kenner, u slučaju da stradamo, samo ti želim reći da imaš najveći pimpek koji sam ikad vidio kod muškarca", Murata komplimentira partnera. "Hvala, ne znam što da kažem", nasmiješi se Kenner, a Murata repetira sačmaricu.
Pimpek i pumperica u istoj rečenici? Provokativno! Za jedan mali "buddy" akcić "Showdown In Little Tokyo" je ispao prilično... velik. Posrijedi je valjda najkraći akcijski film u povijesti, ironično za akcijskog junaka s najdužim penisom. Unatoč trajanju od nekih 75-ak minuta, "Obračun u Malom Tokiju" je primjer režijske i narativne ekonomije unutar akcije i uopće.
Uvodna špica, štovanje "kulta tijela" i pogled na mišiće nekog tetoviranog "yakuze" s katanom u ruci, ekonomični je preslik čitavog filma kojeg karakteriziraju bicepsi (Lundgrena) i tetovaže (yakuza), ali i "katane" (završni mačevalački duel). Štošta se događa u "Showdown In Little Tokyo" toliko da bi se moglo raspoloviti i na dva akcijska filma. Unutar tolišne minutaže Lester nije gubio sekunde vremena i uspio je pospremiti pucnjavu, tučnjavu, potjeru, eksplozije, zezanciju, golotinju, pa i nešto više.
U usporedbi s ranijim Lundgrenovim akcijama ("Red Scorpion", "The Punisher", "Dark Angel"), "Showdown In Little Tokyo" je film za nešto širu publiku kao jedini u njegovoj karijeri koji se otvarao logom Warner Brosa i više koketirao s humorom, u jednom momentu a la "Indiana Jones" kad je posuđenom tacnom zastavio udarac od borca koji se uzlamatao šakama.
No, ovo je ponajprije film za fanove akcijskog žanra koji je obuhvatio jedno razdoblje i danas djeluje kao njegova mala škatula, premda se u realnom vremenu mogao činiti poput faksimila boljih "buddy" akcića. U gitarama Davida Michaela Franka odjekuju njegovi "riffovi" za Warnerove akciće Stevena Seagala ("Iznad zakona", "Otporan na metke"), a orijentalniji pasaži se nadovezuju na "Krvavi sport".
Lundgren na početku filma ulazi u ring među kick-boksače, između redaka izazivajući Van Dammea na dvoboj ("Univerzalni vojnik"), da bi u završnici popio metak iz pištolja na isto mjesto kao Schwarzenegger u Lesterovu "Komandosu" (mišićavo rame; ovdje lijevo, tamo desno), nakratko se držao za okrvavljenu ranu i krenuo u dvoboj s glavnim negativcem Yoshidom (Cary-Hiroyuki Tagawa) gotovo kao se nije ništa dogodilo.
Napokon, čitav žanr se "metafilmski" ogleda pred kraj filma kad Yoshida s otetom Minako gleda na televiziji u autu kako policijski dvojac muče strujom, kao da je organizirao vlastitu "drive-in" projekciju "Ramba II" i "Tango&Cash" (scene s "prženjem" junaka). "Kako američki! Zadnje sjedište, film, lijepa djevojka... Znaš što nedostaje? Kokice", komentira Yoshida dok se Kenner i Murata peku poput Ramba u kinu "Tanga i Casha".