StoryEditor
Film & TVCINEMARK NA FESTIVALU

OAZA + PUN MJESEC Regionalna kinematografija odbija da joj korona poremeti film

16. studenog 2020. - 22:08

Napredak regionalnih filmova bio je evidentno vidljiv na netom okončanom ZFF-u. Regija odbija da joj korona poremeti planove polaganog, ali postojanog napretka na filmsko-festivalskoj sceni i poremeti film. Osim filma "Otac", o kojem smo na ovom mjestu već pisali, ovogodišnji "online" ZFF je hrvatskim filmofilima otkrio još dva regionalna bisera – pobjedničku "Oazu" i "Pun mjesec".

"Oaza" je još od sredine ZFF-a stršala kao najbolji film glavnog (dugometražnog) programa i ponajbolji uopće na festivalu koji se bez problema nosio s novim ostvarenjima zvučnih filmaša poput Xaviera Dolana, Radua Judea, Christiana Petzolda..., a većinu i nadmašio.

FILM: Oaza/Pun mjesec; drama; Srbija/BiH, 2020./2019. REŽIJA: Ivan Ikić/Nermin Hamzagić ULOGE: Marijana Novakov, Tijana Marković/Alban Ukaj, Ermin Sijamija OCJENA: ***** (prvi film); **** (drugi)

Nagrađivanje filma glavnom ZFF-ovom nagradom, Zlatnim kolicima, samo je potvrdilo njegovu kvalitetu, već prepoznatu na Veneciji gdje je imao premijeru i bio ovjenčan vrijednom nagradom Europa Cinemas Label.

Nastala u koprodukciji Srbije, Nizozemske, Slovenije, BiH i Francuske, "Oaza" je najimpresivniji srpski i, šire, regionalni film posljednjih godina, uz "Teret" i "Oca", koji nadilazi samu regiju, afirmacija talenta redatelja Ivana Ikića iskazana u njegovu huligansko-nogometnom prvijencu "Barbari".

Ikić je snimio najautentičniji komad filmske drame kakav se na ovim prostorima ne viđa često, razmišljajući lokalno i globalno, odnosno povezujući jugoslavenski "crni talas" i američku "indie" poetiku, Želimira Žilnika i Harmonyja Korinea ili Larryja Clarka.

Tridesetosmogodišnji redatelj napravio je pun pogodak kad je glavne uloge mladih likova iz doma za mlade s posebnim potrebama dodijelio stvarnim štićenicima te i takve institucije, jednom mladiću i dvjema djevojkama koji igraju fikcionalne inačice samih sebe i uspješno iznose dramu filma na leđima.

Naturščici općenito dominiraju mizanscenom filma i Ikić je angažirao samo dvoje profesionalnih glumaca u ulogama njihovih manje ili više humanih nadstojnika – Slovenku Marušu Majer i našeg Gorana Bogdana, friškog EU Oscar nominenta ("Otac"). Interakcije impulzivnih naturščika i profesionalaca su spontane i nepredvidljive, dajući odličan balans između doku-drame i melodrame, što je ravnoteža koju je redatelj htio postići.

Ipak, pokretačka snaga "Oaze" su intenzivne interakcije između štićenika doma čija lica i fizionomije fasciniraju redatelja i gledatelja dok formiraju romantični trokut tražeći Rihanninu "ljubav na beznadežnom mjestu". Naime, Ikić je zainteresiraniji za njihove (unutarnje) emotivne živote, dok nadstojnici predstavljaju društvo koje često ne zna što bi s njima.

Film se otvara arhivskim crno-bijelim snimkama s kraja šezdesetih, kad je dom izvan Beograda izvorno bio otvoren. Narator govori kako je moderni svijet uvijek pokazivao manjak razumijevanja za ta "nesretna bića" koja su "u drevno doba bila ubijena ili bačena u more".

Podijeljen na tri poglavlja, naslovljena po imenima likova, film daje tri perspektive. Prva je perspektiva pridošle djevojke Marije (Marijana Novakov), druga njezine prijateljice i konkurentice Dragane (Tijana Marković) koja je starosjedioc doma, a treća njihove tihe patnje, šutljivog Roberta (Valentino Zenuni), mladića zaposlenog u kuhinji.

"On mi je pokazao kako se sijeku vene", Dragana kaže Mariji u jednoj od scena fatalističkog prizvuka, želeći da "bude sve po starom kako je bilo" prije njezina dolaska. Redatelj kreativno upošljava različite pristupe perspektivama. Marijino poglavlje gotovo da gledamo njezinim očima ili ulazimo pod njezinu kožu (pojačano duboko disanje), Draganu kao da pratimo u stopu ili se nalazimo tik do nje unutar klaustrofobična doma, a Robert je najviše sagledan iz optike Bogdanova nadstojnika.

Pristup je, dakle, subjektivan i objektivan, ali nikad pretenciozan, u smislu da forsira društveno-političku poruku na temu institucijalizacije čije će temelje poljuljati glavni likovi očajnički željni temeljnih prava ljubavi i slobode, prkosna i protestna ponašanja. Asketski svedena u režiji, minimalna u dijalozima, a realistična u emocijama i tiho-glasnim vapajima ušutkane mladosti, "Oaza" se polako uvlači pod kožu gledatelja od uvodne do odjavne špice. Jednom kad se uvuče, odatle neće tako lako izaći.

Bosanski "Pun mjesec" s "Oazom" povezuje prostorna svedenost. Debitantski redatelj u dugometražnoj igranoj formi Nermin Hamzagić pridodaje joj i vremensku svedenost u filmu koji je stigao na ZFF na krilima dviju nagrada iz njemačkog Cottbusa (glavni glumac Alban Ukaj, priznanje ekumenskog žirija), a nakon regionalne premijere na također "online" izdanju Sarajevskog festivala.

Priča se gotovo u cijelosti odvija unutar sarajevske policijske postaje tijekom jedne noći mjeseca punog k'o lubenica iznad Bosne. No, poveznice tu prestaju budući da se "Pun mjesec" nenametljivo pozicionira kao žanrovski film na moderni festivalski način, jedan od onih kakve rade "novovalovski" Rumunji (npr. "Policijski, pridjev").

Kriminalističko-trilerski žanriran, "Pun mjesec" je ujedno i rumunjski-novovalno sociokritički postavljen prema bolnim točkama suvremenog društva, od korupcije do neimaštine. Dramski vječno zahvalne motive Hamzagić umješno prebacuje iz Bukurešta/Rumunjske u Sarajevo/BiH i koristi u svrhe "akcije" likova i njihove karakterizacije, samo na ozbiljnijiji način, uglavnom bez rumunjskog crnog humora, uz poneki izuzetak ("Shvati ovo k'o babine!").

Premisa je jednostavna, ali je postavljena tako da može načeti kompleksna pitanja. Sarajevski policijski inspektor Hamza (Ukaj) jedne noći odvozi suprugu (Mediha Musliović) u bolnicu nakon što joj pukne vodenjak, ali ne može ostati sa njom jer njegov šef (Ermin Sijamija) zahtijeva da odradi dežurstvo. Gužva je i ljudi je malo.

"Sve naopako", usklikne netko. I bit će, tj. već jest. Mnogi su policajci korumpirani i nisu daleko od kriminalaca. S jednima i drugima Hamza se bavi tijekom noći, istovremeno viseći na telefonu i provjeravajući stanje supruge koju je ostavio u bolnici bez mita za liječnika. Mita koji i njemu nudi šef da prešuti nešto od krucijalne važnosti.

Policijska postaja postaje svojevrsno Sarajevo u malom, kao hotel "Evropa" u Tanovićevoj "Smrti u Sarajevu", pozornica za presjek postratnog društva u BiH, pa i regiji, od policajaca i sitnih/krupnih kriminalaca, do ogorčenih ratnih veterana, osamljenih gospođa, maloljetne prostitutke...

Spomen rata je neizbježan. "Preživio sam ja rat", naglasi netko kako bi istaknuo da je sada gore nego onda, toliko da žali što nije stradao, radije nego da vidi Sarajevo današnjice. Razorna opaska u filmu u kojem Hamzagić ublažava realizam blagim fantazijskim odmakom.

S jedne strane, "narodna vjerovanja o moći punog mjeseca", s druge pojava tajanstvenog dječaka koji tu i tamo prodefilira kadrom zaigrano hitajući po postaji. Tko je on, nije precizirano, a vidi ga isključivo Hamza, naš vodič kroz pokvareni sistem i društvo poremećenog moralnog kompasa da bi pokaza(l)o sjever.

Sva zbivanja gledamo Hamzinim očima, stoga sad već polako festivalski izlizana tehnika kamere iz ruke (ovdje Amela Đikolija) s nečijih leđa ima opravdanje, a i Hamzagić je uspijeva načiniti svježom preseljenom u milje bosanske kinematografije. Hamzagić dobro vlada filmskim jezikom, prilično suvereno režira film koji izgleda vizualno jako profesionalno i ne manjka mu odvažnosti u odabiru tema i žanra. Od njega se možes očekivati još dosta u budućnosti.

Pobjednici 'Kockica': nagrađen prvi hrvatski film o karanteni
Najboljim kratkim hrvatskim filmom u programu "Kockice" proglašen je "U šumi" Sare Grgurić koji će ostati zabilježen kao prvi izlet hrvatske kinematografije na teren aktualne, koronom inspirirane karantene. Posebnim priznanjem nagrađen je, pak, film "Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem" Sanje Milardović.

Od međunarodnih kratkih filmova trijumfirali su “Dustin” Naïle Guiguet (Zlatna kolica) i “Između tebe i Milagros” Mariane Saffon (posebno priznanje). Zanimljivo, sva četiri nagrađena kratka filma potpisuju redateljice, a nagradu publike u programu "Ponovno s nama" osvojila je "Tereza 37" scenaristice Lane Barić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. studeni 2020 11:46