‘Nikad ne puštaj‘: Uže život znači

Ne pušta Alexandre Aja žanr horora, a i zašto bi? Francuski filmaš se unatrag dvadesetak godina isprofilirao kao jedan od najisturenijih novomilenijskih redatelja strave i užasa, prošavši žanr uzduž i poprijeko. Navedimo samo “Krvavu romansu”, “Brda imaju oči”, “Zrcala”, “Piranu”, “Rogove” i “Plijen” koji obožava Quentin Tarantino.

Nakon znanstveno-fantastičnog trilera “Kisik”, rijetkog nehorora u njegovoj filmografiji uz romantični SF prvijenac “Furia” i trilersko-dramsku misteriju “9. život Louisa Draxa”, Aja se vratio “matičnom” žanru sa simbolički naslovljenim “Nikad ne puštaj” (“Never Let Go”).

Na prvi pogled “Nikad ne puštaj” kombinira njegova dva-tri filma. Kuća na osami kao (ne)sigurno utočište i invazija na ukućane izvana doziva “Switchblade Romance”, što je praktički i jedina, izolirana lokacija kao u klaustrofobičnom duetu “Crawl” i “Oxygen”.

S prvospomenutim i potonjim ostvarenjem “Never Let Go” dijeli i obrate, ali i alegorijske note. Jednako tako, u “Nikad ne puštaj” opstoje tragovi “Mjesta tišine”, “Zaselka”, “Kućice za ptice”, “10 Cloverfield Lane” i “Laku noć, mamice”, a film može podsjetiti i na nedavne “Promatrače” i “Arcadiana”.

Međutim, Aja ne bi bio Aja da ne napravi varijaciju na već viđenu temu i priči da vlastiti “touch” uz pomoć oskarovke Halle Berry, povratnice u horor nakon dugo vremena, konkretno “Gotike” (2003.). Berry glumi samohranu i neimenovanu majku dvojice dječaka Nolana i Samuela (odlični Percy Daggs IV, solidni Anthony B. Jenkins) koji naizgled žive u postapokaliptičnom svijetu.

Majka je sinovima ispričala priču o zlu, u smislu da ono vreba na njih izvan kolibe, u šumi, nakon što je opsjelo svijet, preuzimajući razna obličja i pojavljujući se u formi životinja i ljudi, kako odraslih, tako i djece. Dovoljan je jedan wellesovski “dodir zla” da zarazi, tj. opsjedne nekog od njih i uđe u kuću, kako glasi jedno od “pravila”.

Koliba je jedino utočište, a ako se iz nje izlazi, npr. po hranu ili istraživanje obližnje šume, uže privezano oko struka, s kojim su majka i dječaci vezani za kuću, usamljena je zaštita od zla. “Nikad ne puštaj uže jer ono život znači”, pripovijeda protektivna majka koja klincima čita “Ivicu i Maricu” za laku noć, čime Aja stvara bajkoviti odmak unutar horora.

Pa ipak, da “Never Let Go” baš i nije bajka za laku noć postaje jasno kad se obiteljska dinamika poremeti nakon što Nolan počinje dvojiti je li majčina priča istinita ili varka s obzirom na to da samo ona vidi zlo i sukobljava se s bratom koji staje na maminu stranu (“Mene voli više”).

“Što ako svijet nije nestao? Možda zlo ne postoji”, razmišlja Nolan. Je li ono unutar kuće (majka) možda strašnije od onoga što vreba vani iz šume i pokušava namamiti klince s užeta? Nije isključeno da je majka žrtva davne obiteljske traume i da pati od mentalne bolesti, odnosno da je zlo produkt njezinih halucinacija u kojima govori “prije ili kasnije, pustit ćeš”.

Iščitavanju filma tu nije kraj budući da Aja nesumnjivo snima “Nikad ne puštaj” kao dubiozni, alegorijski komad strave na temu majčinstva, bratstva, rasizma, slobode, medijske manipulacije u vezi (ne)stvarne opasnosti te nedavne pandemije, ali to ga i čini zanimljiv(ij)im.

Uže kao da simbolizira pupčanu vrpcu i njome majka želi zaštititi tamnopute sinove, odbija ih pustiti u “bijeli svijet” koji je bio “loše mjesto” i prije apokalipse, tj. dolaska zla, obiteljska “izolacija” podsjeća na pandemijski “lockdown”, a majčina priča nagoni Nolana da propita percepciju svega oko sebe.

Istina, Aja znade posezati za klasičnim “bu” scenama, neovisno o tome što još uvijek zna kako režirati dojmljive sekvencije strave i stvoriti košmarnu, tenzičnu prijetnju od nečeg u šumi, opet uz pomoć čestih suradnika na polju kamere i glazbe, Maximea Alexandrea (“Luđaci”, “Annabelle: Početak”, “Igra strave”) i Robina Couderta (“Osveta”, “Marica i Ivica”).

No, redatelj čitav film potencira nagađanja što se zapravo događa čineći granicu između zbiljskog i izmišljenog nejasnom (“Nije stvarno, nije stvarno!?”) te negdje oko polovice riskira i radi prvi neočekivani preokret, spreman zaigrati se s očekivanjima publike dok priprema dvosmislen kraj. “Never Let Go” radi toga ne treba (pro)pustiti.