"Rastužuje me to", kroz suze kaže djevojka Šveđanina Björna Andresena kad čuje dio njegove životne priče u dokumentarnom filmu “Najljepši dječak na svijetu” (“Världens vackraste pojke”/”The Most Beautiful Boy In The World”). “Bilo je to prije 50 godina”, tješi Björn djevojku, ali ona se svejedno rastužila.
Ništa čudno, Andersenova priča rastužuje i gledatelja u dirljivom dokumentarcu redateljskog dua Kristina Lindström-Kristian Petri, fokusiranom na to “kako je najljepši dječak na svijetu postao najtužniji čovjek na svijetu”.
Najljepšim dječakom na svijetu Björna je proglasio čuveni talijanski redatelj Luchino Visconti nakon što ga je kao 15-godišnjaka angažirao za film “Smrt u Veneciji”, adaptaciju novele Thomasa Manna o poljskom tinejdžeru imena Tadzio, koji je opčarao starog skladatelja narušena zdravlja Gustava von Aschenbacha (Dirk Bogarde).
Da pronađe nekog mladog glumca za ulogu mladića “eterične ljepote”, simboličkog “anđela smrti” s “kosom bojom meda”, Visconti je proputovao pola Europe i na kraju ga našao u Stockholmu, kad je plavokosi Andersen ušetao na audiciju, nesvjestan da će mu se život promijeniti.
Gledajući snimke s audicije, Björn je zračio nekom melankolijom, bio emotivno ranjiv i evidentno se nije osjećao ugodno, posebice nakon što mu je, na njegovo iznenađenje, Visconti rekao da skine košulju. Na audiciju ga je gurnula baka, koja je “željela ‘celebrityja’ za unuka”. To je i dobila.
Mladić je, nakon “cirkusa u Cannesu”, postao tinejdžerska zvijezda “preko noći”, idol, ideal ljepote, preteča Timotheeja Chalameta. Njegov život se zauvijek promijenio, ali ne nabolje. Postao je, nezaštićen, žrtva objektivizacije i eksploatacije, počevši od Viscontija koji je, prema ugovoru, posjedovao Andresenovo fotogenično lice na tri godine, a tijekom press-konferencije u Cannesu neslano se našalio da mladićeva ljepota lagano već blijedi.
U Cannesu su Björna odveli u noćni gay klub, gdje je pio jedno piće za drugim, u Japanu mu tutnuli tablete, a u Parizu ga tretirali kao trofej. Sve je to ostavilo traga na Andresena, kao i samoubojstvo majke, iscrtalo emotivne ožiljke na njegovoj duši i dovelo do toga da danas izgleda tako kako izgleda.
Nekadašnji najljepši dječak na svijetu krije se iza starca duge sijede kose i brade, izgledajući kao čarobnjak Saruman iz “Gospodara prstenova” i netko takav, k tome “kost i koža” mršav, može biti akter horor filma, pa je i glumio u “Festivalu straha”. On je u kasnim šezdesetima, ali djeluje i starije, potišten je, depresivan, u trajnoj agoniji nakon svega što je prošao, svih nezamislivih tragedija, uključujući i gubitak djeteta.
Proganjajući, agonizirajući dokumentarac prenosi gledatelju Björnovu bol i ubacuje ga u njegovu unutarnju tamu da snažnije osjeti sva bolna sjećanja kakvih se prisjeća s odmakom, kao da se distancirao i od sebe samoga, izišao iz vlastitog tijela da lakše procesuira sve što mu se dogodilo kao da se, možda, dogodilo nekom drugom.
Pa opet, dojam je da je dokumentarac dao Andersenu nekakvu katarzu, posebice kad su ga redatelji u završnici odveli u Veneciju na isto mjesto gdje je snimao film koji ga je obilježio. Od mladića do starca, “Najljepši dječak na svijetu” zatvara začarani krug, a možda ga i razbija.