Poduhvat je riječ koja najbolje opisuje kultnu "Nadnicu straha" ("Sorcerer", 1977.) Williama Friedkina, možda i najbolji remake nekog filma svih vremena. Američka verzija francuskog klasika "Nadnica za strah" Henri-Georgesa Clouzota više je od filma. To je nevjerojatan pothvat redatelja iznimne "Francuske veze" i još iznimnijeg "Istjerivača đavola" na temu kako snimiti film kao takav, prokleta avantura u južnoameričkoj džungli daleko od turističke brošure.

U tom pogledu "Nadnica straha" se može smjestiti uz bok "Apokalipsi danas" Francisa Forda Coppole i "Fitzcarraldu" Wernera Herzoga, filmovima čije su se poteškoće na setu prenijele na ekran i rezultirale nečim uistinu posebnim zahvaljujući redateljevoj beskompromisnoj viziji s tračkom opsesivnosti i ludila u inat glavešinama hollywoodskih studija.

Tko zna bi li "Sorcerer" bio isti da, među ostalim, setove u džungli nisu rušili tajfuni što je dovodilo do prekoračenja budžeta i da filmska ekipa nije obolijevala od malarije, uključujući Friedkina koji je inzistirao na perfekcionizmu po cijenu vlastitog života i života glumaca.

Samo jedna jedina akcijska scena (prelazak kamiona sa sanducima nitroglicerina preko trošnog drvenog mosta po tropskoj oluji) snimala se tri mjeseca i progutala dva milijuna dolara proračuna. Roy Scheider, koji je glumio i u "The French Connection", rekao je da je komplicirano snimanje "Ralja" nalikovalo pikniku u usporedbi s "Nadnicom straha".

Danas film definitivno ne bi bio isti: umjesto kiše, znoja i osjetne fizikalnosti na autentičnoj džunglovitoj lokaciji, snimao bi se najvećim dijelom u sigurnom studijskom okruženju, s glumcima ispred zelenog ekrana i silama prirode nadodanima u postprodukciji pomoću kompjutora.

Kao što je Herzog zapravo prebacio parobrod kroz južnoameričku džunglu u "Fitzcarraldu", tako je Friedkin u "Sorcereru" protjerao kamione tamo kamo jedva da je kročila ljudska noga, kamoli guma, pa makar se survao u rijeku ili provaliju. Ironično je da je "Nadnica straha" prije 40-ak godina simbolično pala niz liticu i krahirala u kinima, zaradivši ni blizu polovice visokog 22-milijunskog budžeta.

Omiljeni Tarantinov film imao je tu nesreću da je krenuo u distribuciju u ljeto 1977., nepunih mjesec dana nakon prvih "Ratova zvijezda" koji su punili kinodvorane kao ludi i skresali krila autorskim filmašima poput Friedkina, označivši kraj autorskog "novog Hollywooda" sedamdesetih, odnosno početak komercijalne blockbusterske ere (američke) kinematografije.

Mračnije, autorskije studijske filmove (ovaj Friedkinov je nastao u koprodukciji hollywoodskih "major" studija Universal i Paramunt) na box-officeu su smijenili šareniji populističkiji spektakli poput "Star Warsa". Nije pomogao ni apstraktni izvorni naslov "Sorcerer"/"Čarobnjak" koji je sugerirao potencijalni novi horor autora "Exorcista" pa je, primjerice, u britanskim kinima prekršten u "The Wages Of Fear", kako se na engleskom zvala i Clouzotova "Nadnica za strah".

Interesantno je da se tamo "Sorcerer" prikazivao u maratonu s filmom "The Last Dinosaur". Ovo je jedan od posljednjih dinosaura "novog Hollywooda" kojeg su tri godine kasnije zauvijek zatvorila "Vrata raja" Michaela Cimina. Međutim, Friedkinov izumrli, dinosaurski komad autorskog žanrovskog filma sedamdesetih uzoran je primjerak (njegove) redateljske ambicije i čarobnjaštva u srastanju avanture i trilera koji je potencirao akcijski visoki koncept izvornika, inspirativan za "Brzinu".

Predstavljanje četvorice glavnih likova, budućih vozača kamiona različitih "backgrounda", odvija se na četiri strane svijeta i isto toliko jezika, od Vera Cruza (Francisco Rabal), Jeruzalema (Amidou), Pariza (Bruno Cremer) i New Jerseyja (Scheider). Svatko od njih je pobjegao iz domovine iz ovog ili onog razloga, od državnog odvjetništva, vojske, mafije...

I nitko, dakle, nije junak. Newyorški segment doima se poput druge strane medalje "Francuske veze" s nekadašnjim policajcem Scheiderom u ulozi propalice iz Queensa, ali za čitanje filma najpodesniji je pariški koji se ponaša kao "French movie" iz dane epohe.

Burzovni mešetar i njegova supruga (Anne-Marie Deschodt iz Bunuelova "Diskretnog šarma buržoazije" i "Fantoma slobode") dodavaju se riječima poput vojnici-pjesnici i filozofi-poete. Nakon toga supruga poklanja mešetaru ručni sat za godišnjicu braka, s ugraviranim natpisom "Prvih deset godina vječnosti" i na njegov komentar da je "Samo još jedan vojnik-pjesnik" zaključi da "Nitko nije samo nešto".

Riječi savršeno opisuju Friedkinov pjesničko-vojnički i filozofski pristup "Nadnici straha" kad se radnja trajno relocira u Čileu kao čistilištu za likove koji tamo životare i odluče riskirati svoj život da za veliku nadnicu (u) dvama kamionima prebace šest sanduka nitroglicerina kroz džunglu punu prirodnih i ljudskih prepreka.

Friedkin pronalazi egzistencijalnu, pesimističnu poeziju u akcijskom jurišanju likova (i sebe samoga) na sve ili ništa da postignu nešto i budu netko, ali i u statičnim, nadrealnim kadrovima, kad kaplje kiše na vjetrobranskom staklu nalikuju na zvjezdano nebo. Druga polovica filma je režijski antologijska s nizom prizora ili scena za anale kinematografije, kao i glazbom njemačkog sastava Tangerine Dream.

Pripremanje kamiona za putovanje, nazvanih "Sorcerer" i "Lazarro", montažno je fenomenalno i montaža je akcijska kao da se Rambo naoružava za boj. Kadrovi kamiona ispresijecani su vatrom goruće nafte, Zemljine crne krvi koja u filmu svako malo eksplodira opirući se globalnim konglomeratima koji je crpe na bušotinama diljem svijeta, pustošeći pojedinu zemlju i njezine ljude.

Kad u jednoj sceni crvena krv potekne po zemlji, odakle izvire nafta, sluti se na što Friedkin cilja, a u nekolicini kadrova redatelj uspijeva prikazati kamione kao da su nekakva strojolika bića, s ljudskim očima i čudovišnim zubima. "Nadnica straha" prelazi drvene mostove između fizike i metafizike.

Tjelesnost i tenzičnost je opipljiva u prvoj prepreci za kamion, kad Friedkin montažno šara na relaciji gas – guma –​ nitroglicerin, a najopipljivija u čudesnoj desetominutnoj akcijsko-trilerskoj sceni prelaska klimavog mosta s kamionom koji svakog trena može eksplodirati, jednoj od najintenzivnijih i najbolje režiranih u povijesti.

Vjerojatno ni Danilo Bata Stojković iz "Ko to tamo peva" ne bi rekao "Da se ja pitam, ja bih proterao autobus (kamion) ovuda". Pred protagonistima se nalazi most po kojem ne biste pješke prošli za sunčanog dana, kamoli kamionom po kiši i vjetru, i to kamionom s nitroglicerinom.

Kamera prati prelazak mosta korak po korak, tj. gumu po gumu dok njegovi konopci mogu pući svaki tren pod naletima vjetra, a kamioni se opasno naginju za 45 stupnjeva prijeteći da padnu u nabujalu rijeku. Gledatelj osjeća tonažu kamiona i ugrozu Scheiderova lika koji do kraja filma mora pući poput konopca mosta pod težinom kamiona. Nadrealna završnica kao da vozi po krajobrazima njegova uma i odvozi "Sorcerera" prema prvih 40-ak godina vječnosti.