Nedovršena zgrada iz ere socijalizma zrcalo je tranzicijskoga kapitalizma u odličnom dokumentarcu redatelja Srđana Keče “Muzej revolucije”, osvajaču Srca Sarajeva na sarajevskom festivalu. To je titularni Muzej revolucije, nikad zgotovljeno djelo avangardnog zagrebačkog arhitekta Vjenceslava Richtera koje se trebalo podignuti koncem sedamdesetih na beogradskom Ušću, još dok je Tito bio živ.
“Svrha i ideja ovog muzeja je čuvanje istine o nama. Ne može se pristupiti zadatku projektiranja ove zgrade koristeći konvencionalne ideje o muzejima”, piše u Richterovu citatu na uvodnoj špici. Tito je umro, upokojila se i Jugoslavija, a Muzej revolucije nikad nije zaživio, ali svejedno čuva “istinu o nama”.
“Vjetar se podigao u noći i odnio nam planove”, ispisuje se još jedan znakovit natpis s uvodne špice dokumentarca koji boravi na razmeđu jučer i danas. Richterov nesuđeni projekt nadvija se nad “Muzejom revolucije” kao betonski duh socijalističke prošlosti.
Kad Kečina kamera zaviri u mračni i vlažni podrum muzeja, u njegovim bi se interijerima nalik pećini lako mogao snimiti “found footage” horor. Ipak, kao što je Michelangelo Frammartino snimao špilju u “Rupi”, još jednom izvanrednom dokumentarcu na relaciji prošlost-sadašnjost, tako i Keča snima muzej – poetski. I traži svjetlo kakve-takve nade u mraku muzeja.
Svjetlo pronalazi u trima ženskim protagonisticama, beskućnicama različite dobi, samohranoj majci Veri, njezinoj kćeri Milici i starici Mari. Veri i Milici ostaci muzeja čine dom kad je vani hladno i pada kiša da bi spavale negdje na otvorenom, ispod mostova, na ofucanim jogijima s ostalim klošarima i sirotinjom, a i Mara u njemu traži krov nad glavom, pokušavajući se u jednoj sceni zaštititi od prokišnjavanja.
Ipak, one se odbijaju predati, iako im vjetar tranzicijskoga kapitalizma “odnosi planove”. Ni Keča ne želi da “Muzej revolucije” preuzme jad i bijeda, ugledajući se na “Projekt Florida”, divan “indie” Seana Bakera također sa samohranom majkom i kćerkom na periferiji modernog (američkog) društva.
No težina tranzicije se osjeća u filmu o ostacima prošlosti na razvalinama sadašnjosti i prolaznosti vremena. Majka i kći zarađuju za život pranjem vjetrobranskih stakala automobila na ulicama tijekom prometnih zastoja ili dok na semaforima svijetli crveno. One žicaju vozače da im, za početak, uopće dopuste pranje stakala na autima i potom udijele poneki dinar.
Keča prati Veru i Milicu u stopu iz dana u dan, noći u noć, nerijetko ih snimajući u krupnim i srednjim planovima koje konfrontira širokim kadrovima Beograda. Protagonistice su prirodne i Keča ih pušta da budu ono što jesu i posve zaborave na njegovu kameru.
Veći dio dokumentarca prolazi bez dijaloga, bivajući refleksivan, meditativan i nadasve vizualan, dok Kečini poetični kadrovi govore više od izgovorenih riječi u empatičnom dokumentarcu s ljudima u prvom planu. A muzej? Muzej stoji u pozadini kao dokument jednog sad već davno izgubljenog vremena i podsjetnik na sadašnje vrijeme u kojem mnogi sanjaju i žive nedovršene snove.