StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

MOJA KĆI Slike majčinstva u bojama Sardinije

Piše Marko Njegić
13. lipnja 2020. - 07:52

Usuđujemo se zapisati da je Alice Rohrwacher ("Nebesko tijelo", "Čuda", "Sretni Lazzaro") dobila veliku konkurenciju za titulu vodeće talijanske redateljice mlađe generacije. Sa samo dva filma, solidnim prvijencem "Zakleta djevica", prikazanim na FMFS-u, odnosno još boljim drugijencem "Moja kći" ili "Figlia mia", koji se nalazi na programu "Kinoteke", Laura Bispuri je na dobrom putu da stigne Rohrwacher, možda i prestigne.

Približne generacijske filmašice (Bispuri je rođena 1977., Rohrwacher 1981.) imaju dosta sličnosti u izričaju i filmovi im se fino nadopunjuju. I Bispuri je sklona prikazu (ženskih, mlađih, starijih) likova u hrvanju s nametnutom okolinom kojoj (ne) pripadaju i bore se da pronađu mjesto na svijetu, a interesiraju je i međuljudski (tradicionalni obiteljski) odnosi.

FILM: Figlia Mia; drama; Italija, 2018. REŽIJA: Laura Bispuri ULOGE: Valeria Golino, Alba Rohrwacher OCJENA: ****

Ova režiserka isto ima istančan osjećaj mjesta radnje, tj. oko za okoliš, autentičan i važan gotovo kao da je i sam jedan od likova filma koji se može namirisati. Zajedničko dvjema filmašicama je i gostovanje na festivalima "A" klase te angažiranje isturene talijanske glumice, Aliceine sestre Albe Rohrwacher.

U filmu "Moja kći", premijerno prikazanom na Berlinaleu, Alba daje zasad možda najbolju izvedbu karijere uz nastup u "Želim nešto više". Ona je emotivno nepredvidljiva kao plavokosa Angelica, "jadna, izgubljena duša" od žene, lokalna ispičutura koja se pijana smuca po kafićima u malom mjestu na Sardiniji i seksom zarađuje za život, a novac najviše troši na alkohol.

U prvoj sceni vidimo kako je na nju, naslonjenu o ogradu, navalio neki debeli muškarac. Tako ju je, lutajući unaokolo na rodeo-zabavi, zatekla djevojčica Vittoria (upečatljiv glumački debi Sare Casu). Angelica se nasmiješi klinki prije nego što se Vittoria vrati majci Tini (vjerojatno nikad bolja Valeria Golino).

Kad Tina u idućoj sceni posjeti Angelicu na njezinoj farmi, odakle bi se ova mogla iseliti ako ne plati dugovanje od 28.733 eura, čini se da su njih dvije bliske, možda sestre, iako ne sliče jedna na drugu. No, zato, što ih više gledamo, Vittoria poprilično sliči na Angelicu.

Ubrzo stiže i službena potvrda sličnosti: Angelica je Vittorijina biološka majka, a kćerkicu je nakon rođenja dala Tini budući da se za dijete, takva kakva jest, nije mogla, pa ni htjela brinuti. Ništa se u tom smislu nije promijenilo za Angelicu koja gleda kako će prodati konje ne bi li zaradila da vrati dug i "zauvijek" otići negdje drugdje.

Međutim, biologija čini svoje - majka ponovno osjeća kćerku koju također nešto privlači k njoj, a to Bispuri usput podcrtava pričom kako se bebe jegulje vraćaju na mjesto gdje im potječe mama. Vittoria se identificira sa slobodoumnijom i spontanijom Angelicom koja je autsajderica poput nje same i ima više duha od Tine, sve zabrinutije da će izgubiti kćerku i njezinu ljubav.

Bispuri postavlja priču da je da je Vittoria razapeta između dvije majke, a sa njom je i gledatelj uhvaćen u identičan procjep s pomiješanim "volim-mrzim" osjećajima, što pokazuje koliko su redateljica i glumice na visini zadatka.

Gledatelj zna kako je prirodnije da kćerka bude s biološkom majkom, ali brine ga Angelicin stil života pa naginje Tini uvjeren u njezinu bezuvjetn(ij)u majčinsku ljubav, premda i ona u datim okolnostima radi (ne)namjerne greške i ispada "negativka" kako bi (ponovno) pridobila Vittoriju.

Psihologija je trosmjerna u dojmljivoj drami o neraskidivim vezama između majki i kćerki, roditeljstvu i majčinstvu, ali i ženskosti općenito. Sva tri ženska lika su ravnopravna i film je priča svake od njih, podjednako sagledana njihovim očima, dok su muškarci gurnuti u zapećak kadra, poput Tinina supruga Umberta (Michele Carboni) ili Angelicina kućevlasnika Bruna (Udo Kier).

Možda malu prednost ima Angelica koja za sebe kaže "Ja sam kao zemlja kad pada kiša", a preslikana je u divljem krajobrazu Sardinije, sa stijenama iznad valovita mora, vjetrovima, pećinama, pukotinama, pustopoljinama. Direktor fotografije Vladan Radović nanovo je obavio izvrstan posao, oslikavši različite slike majčinstva u raznolikim bojama Sardinije.

Sarajlija u Italiji

Rođeni Sarajlija, Radović ostvaruje vrlo dobru karijeru u Italiji. Snimio je i Bispuričin debi "Vergine giurata", ali i "Lude od sreće", "Izdajnika"...

#CINEMARK#EUROPSKI FILMOVI#FESTIVALSKI FILMOVI#CINEMARK U KINU

Izdvojeno

06. srpanj 2020 03:24