Ponešto problematičan za gledanje iz današnje optike ispada jedan od najboljih filmova devedesetih redatelja i scenarista Woodyja Allena, snimljen u produkciji kompanije Miramax u vlasništvu Harveyja Weinsteina. Naime, ključnu ulogu u “Moćnoj Afroditi” (“Mighty Aphrodite”, 1995.) igra Mira Sorvino koja je za nezaboravan nastup zasluženo osvojila Oscara i Zlatni globus, a godinama poslije javno istupila protiv Allena i zloglasnog Weinsteina.
Allen je u vrijeme snimanja filma bio u vezi s Soon-Yi Previn, posvojenom kćerkom bivše supruge, glumice Mije Farrow. Dvadesetak godina kasnije Woodyjeva i Mijina posvojena kćerka Dylan Farrow optužila je Allena za seksualno zlostavljanje dok je bila dijete početkom devedesetih. Woody je to zanijekao, a na stranu slavnog redatelja stali su Soon-Yi i Dylaničin brat Moses, također posvojeni sin iz braka Allena i Farrow. Kome vjerovati? I zašto se u filmskoj recenziji navode natpisi iz žutog tiska?
Zato što Woody u “Moćnoj Afroditi” glumi sportskog novinara Lennyja Weinriba u klimavom braku s ambicioznom galeristicom Amandom (Helena Bonham Carter) koja želi da posvoje dijete jer nema vremena za trudnoću. Iako se Lenny protivi tome, na kraju pristaje i njih dvoje posvajaju bebu, Maxa.
Riskantna ideja za priču s obzirom na Allenova posvajanja djece iz stvarnosti, ali redatelj je koncipirao “Mighty Aphrodite” kao moguću tragikomičnu apologiju, svakako komediju s uplivom antičke drame i autoironije od strane filmaša koji je često samoironično promatrao (vlastiti) život kao tragediju, a filmovi su mu bili poput svojevrsne psihoanalize.
Scenarij nominiran za Oscara (kipić nije dobio u konkurenciji s trilerom “Privedite osumnjičene”) djelomično je inspiriran klasičnim grčkim mitom, tj. ljubavnom pričom o kiparu Pigmalionu i njegovom ženskom kipu Galateji; ona se pretvorila u pravu ženu posredstvom božice Afrodite. Grčke mitove Woody duhovito rekonstruira i dekonstruira, uključujući i onaj o Edipu kojeg se u filmu dotiče antički zbor pod maskama, ironično komentirajući filmska i ina zbivanja s modernim odmakom (“Bolje da vam ne govorim kako zovu mog sina u Harlemu”, kaže majka Jokasta u izvedbi Olympije Dukakis).
Drevni amfiteatar utoliko je prirodna pozornica za početak priče i tu srećemo antički kor kako raspreda o junaku grčke mitologije Ahileju nakon čega se prebacuje na nemitološkog Lennyja, sinonim za zbunjenog i nesavršenog čovjeka spremnog izazivati sudbinu i igrati se Boga.
”Da bismo razumjeli putove ljudskog srca, moramo što bolje shvatiti pakost i glupost bogova koji su svojim uzaludnim naporima da stvore savršen nadomjestak ostavili zbunjene i nesavršene ljude. Slučaj Lennyja Weinriba je kao grčka tragedija, vječna kao sudbina”, govori vođa kora (oskarovac F. Murray Abraham).
Uvođenjem antičkog kora Allen u startu osvježava “allenovski” film o urbanim newyorškim neurotičarima u krizi srednjih godina i njihovim ljubavn(ičk)o-bračno-životnim peripetijama, cementiran klasikom “Annie Hall”. Stvarno, “Moćna Afrodita” je bila nešto drukčije i komičnije nakon Woodyjevih filmova osamdestih (“Purpurna ruža Kaira”, “Hannah i njezine sestre”, “Zločini i prekršaji”) i ranih devedesetih (“Sjene i magla”, “Muževi i žene”, “Meci iznad Broadwayja”).
S obzirom koliko se Allen od početka karijere inspirirao i teškašima poput Tolstoja i Čehova, bilo je pitanje vremena kad će posegnuti još dalje u povijest do antičke drame. Posezanje je urodilo plodom: “Moćna Afrodita” je živahan, vrckast i energičan film, poput lika u tumačenju Sorvino.
Ona glumi Lindu Ash, prostititku i porno starletu umjetničkog imena Judy Orgazam koja ima aspiracije da postane “prava” glumica. Kako će se Lenny povezati s Lindom? Tako što je odlučio doznati tko je biološka majka njegovog iznimno bistrog sinčića, uvjeren kako cijepa atom ili nešto slično, da bi otkrio kako je zvijezda “Očaravajuće pice”.
”Od svih ljudskih slabosti, opsjednutost je najopasnija, i najblesavija”, komentira vođa kora. Dok Amanda, koja Lennyjevu paranoju uspoređuje sa Staljinovom, ljubaka s muškarcem iz umjetničkog svijeta Jerryjem Benderom (Peter Weller), on se platonski nalazi s Lindom.
Prvi nalazak je nezaboravan u Lindinu stanu s dekoracijama iz “sex-shopa”. Sredovječni, žgoljavi, majušni intelektualac Lenny, a nasuprot njemu mlada, zgodna, visoka, dugonoga Linda pištava glasa, skromnog vokabulara i bujna tijela, kao da su je klesali grčki kipari. “Nemaš samopouzdanja. Sviđa mi se to kod muškarca. Uvijek me privlače gubitnici”, kaže Linda nakon što se Lenny sav zbuni i smežura kad ugleda živopisnu ženu i djeluje “kao da je imao moždani”.
Koliko je Woody (scenaristički) crnohumorno nadahnut, potvrđuje i Lindina izjava, kad otkrije da joj se bivši momak ubio i doda “godinama sam mislila da je to zbog mog kuhanja”, što je jedan u nizu scenarističkih bisera (“Da vodimo ljubav, morali bi me oživljavati nakon toga...”, “Potpuno sam izlišan. Imaš lišajeve?”, “Jesi li siguran? Ima li trojanski konj drveni pimpek?!”).
Lenny postaje opsjednut željom da promijeni Lindu, predlaže joj da nađe nešto srodnije sebi (“Clint Eastwood ne glumi malu krotku frizerku”) i pokušava je maknuti od svodnika (Dan Moran) i povezati s nekim dobrim dečkom, poput mladog, ne odveć pametnog boksača i farmera Kevina (Michael Rapaport). Kevin traži neku “pobožnu djevojku”, stoga će mu Lenny slagati da se pojavila u “Schindlerovoj listi”.
Urnebes je neminovan, prožet vodviljskim interupcijama raspjevanog i rasplesanog kora koji se s Lennyjem bori oko naracije i ne preže od “deux ex machina” rješenja priče i filmski optimističnog završetka sukladno Lindinoj po(r)uci “kad se ti smiješiš, cijeli svijet se smije s tobom”, unatoč povremeno mračnim, životnim tonovima ispod sunčane površine i tragičnom, gorkoslatkom kraju. “Ovo se događa samo u filmovima”, rekao bi Allen u “Crimes and Misdemeanors”.