Pritajeni glumački vulkan bio je Al Pacino u sedamdesetima, jedan od najvećih majstora suptilno intenzivne, internalizirane glume i dočaravanja unutarnjeg stanja likova, onoga što im se potiho mota po glavi i duši ("Kum I&II", "Pasje popodne", "Serpico"). Znao bi ovaj vulkan eksplodirati, kao u "Attica! Attica!" sceni iz "Dog Day Afternoon", ali nervozna tišina njegovih likova bila je zvučnija od vikanja.
U osamdesetima, nakon "Lica s ožiljkom", Pacino povisuje ton i postaje uglavnom Pacino kakvog danas znamo. Eksternaliziran, glasan, žderač scena, glumačkih partnera i čitave mizanscene, razmetljiv i predominantan u kadru, čak i kad uloga to ne traži. Aktivni vulkan kanalizirane energije. Ipak, tko s takvim predznanjem i slikom današnjeg Pacina upali "Scent Of A Woman" (1992.) kad bude na TV1000, gledajući film prvi put ili obnavljajući gradivo, mogao bi se ugodno iznenaditi.
Autor ovih redaka bi volio da je američka Akademija pričekala još godinu dana (kad je već toliko čekala) i dala Pacinu zlatni kipić za "Carlitov način" kao direktan "link" prema njegovim fenomenalnim ulogama u sedamdesetima, no glumčev Oscar za "Miris žene" nije "reda radi", premda je tako moglo izgledati.
Od sedamdesetih do početka devedesetih Pacino je nakupio šest nominacija za superiorn(ij)e izvedbe u navedenim filmovima pa je napokon kucnuo čas da jednu pozlati i uhvati zadnji oskarovski vlak, u stilu tad ili nikad. Možda je i sam glumac razmišljao o konačnom zlatnom kipiću kad je pristao odigrati lik s hendikepom koji figurira kao poslovični zicer za Oscara (Dustin Hoffman u "Kišnom čovjeku", Daniel Day-Lewis u "Mojem lijevom stopalu").
Kako god, uloga Franka Sladea, slijepog potpukovnika američke vojske u mirovini, ima više slojeva ispod oskarovske i "pacinovske" površine. Naoko je, "prema vani", Slade klasični "Oscar bait". Tehnički potkovana "metodska" uloga za koju se Pacino studiozno pripremao posjećujući institucije za slijepe osobe, trenirajući nefokusirano gledanje u prazno i dolazeći u takvom izdanju na snimanje kao da je pravi slijepac. Slade je, usto, ekspresivan, voli vikati i galamiti kao Pacino.
Uzvik "Hoo-ha!" njegov je zaštitnik znak u filmu "Scent Of A Woman". No, Slade je više od lika kakav se čini na prvi pogled. Više od "Hoo-ha!", poštapalice čija se intonacija ionako mijenja od prvog do zadnjeg puta kad je izgovorena, time i njezino značenje. "Hoo-ha!" je Sladeov ozbiljniji, dramskiji intonirani "I am Groot!", ma koliko god nekima možda bilo neumjesno staviti u istu rečenicu Pacina i Marvel.
Veliki glumac bi mogao cijelu ulogu iskomunicirati samo s "Hoo-ha!", kompletan film i lik kojemu je pristupio i samoironično. Naime, Slade jest na prvu prilično odbojan i nepodnošljiv, onako kao što nekome može biti bučni Pacino koji se dere kao da je lik gluh, a ne slijep.
"Priđi bliže da te bolje vidim", Slade se našali na svoj račun kao da je vuk iz "Crvenkapice" i kaže to Charlieju Simmsu (buduća zvijezda Chris O‘Donnell), maturantu privatne škole koji ga treba čuvati preko vikenda za honorar od 300 dolara. Kako se Charlie svakom idućom minutom filma sve više približava Sladeu, putem njega i sam gledatelj, podsjećamo se zašto je on takav kakav jest i polako nam se još jednom uvlači pod kožu.
Pred našim i Charliejevim očima je usamljen i ogorčen čovjek suicidalnih tendencija, zatočen u vječnoj tami da očajnički treba tračak nečijeg svjetla, tj. topline i nade. Scene kad se Slade šutke zagleda u svoju tugu usred mraka najbolje su u filmu. Srećom, traženo svjetlo donijet će mu Charlie, a zauzvrat će slijepi čovjek pomoći mladiću da p(r)ogleda i prosipati biserje mudrosti.
Kao pobočnik potpukovnika Sladea, ljubitelja žena i Ferrarija, Charlie dobiva nauk za čitav život, kakav ga neće naučiti školski sustav koji od njega traži da "cinka" kolege odgovorne za psinu ravnatelju. Charlie će naučiti o ženama, njihovoj kosi kao šumi uvojaka, usnama kao čaši vinu nakon pustinje, grudima kao reflektorima i nogama kao vratima raja.
Nakon magične scene Sladeova plesa s mladom krasoticom, senzualnom Donnom (odskočna daska za Gabrielle Anwar), naučit će da je tango personifikacija samog života i podsjetiti na to potpukovnika kad mu bude najteže ("I kad se zapleteš, nastavljaš dalje").
"Miris žene" je bio i ostao škola života u duhu "Društva mrtvih pjesnika", jedna od formativnih drama devedesetih za Charliejeve približne filmofilske vršnjake, toliko sveobuhvatna za takav tip filma da završava Sladeovim upečatljivim istupom u školskoj sudnici ("Malo dobrih ljudi", "Philadelphia", "U ime oca"...).
Iz današnje optike je nevjerojatno da su se kritičari u realnom vremenu iščuđavali što je jedan ovakav film režirao meštar akcijskih "buddy" komedija Martin Brest ("Policajac s Beverly Hillsa", "Ponoćna utrka"). Nevjerojatno da nisu (u)vidjeli "buddy" odnos u srcu priče, samo ucijepljen u dijaloški orijentiranu dramu o odrastanju i sazrijevanju s elementima humora.
Oba lika uče jedan od drugoga i mijenjaju se prilikom "bondinga", postaju bolji ljudi kao što je i sam gledatelj kadar postati bolji čovjek nakon gledanja ovog filma i (dobrog) filma kao takvog koji se može prelomiti preko Sladeove potrebe za svjetlom i njegove konačne borbe protiv gašenja istog. Scent Of A Woman" je drama u slavu života, ali i filma. "Mrtvi smo onog dana kad prestanemo gledati, Charlie", konstatirao je Slade. Hoo-ha!