Pritajeni glumački vulkan bio je Al Pacino u sedamdesetima, jedan od najvećih majstora suptilno intenzivne, internalizirane glume i dočaravanja unutarnjeg stanja likova, onoga što im se potiho mota po glavi i duši ("Kum I&II", "Pasje popodne", "Serpico"). Znao bi ovaj vulkan eksplodirati, kao u "Attica! Attica!" sceni iz "Dog Day Afternoon", ali nervozna tišina njegovih likova bila je zvučnija od vikanja.
U osamdesetima, nakon "Lica s ožiljkom", Pacino povisuje ton i postaje uglavnom Pacino kakvog danas znamo. Eksternaliziran, glasan, žderač scena, glumačkih partnera i čitave mizanscene, razmetljiv i predominantan u kadru, čak i kad uloga to ne traži. Aktivni vulkan kanalizirane energije. Ipak, tko s takvim predznanjem i slikom današnjeg Pacina upali "Scent Of A Woman" (1992.) kad...