Omanje kontroverze izazvalo je pozicioniranje drame "Minari" u kategoriju stranog filma na recentnoj dodjeli Zlatnog globusa. Istina, u filmu se više od 50 posto vremena govori korejskim jezikom, zbog čega mu odgovara strana, anglofona kovanica ove kategorije – "foreign language". No, opet, "Minari" je, produkcijski gledano, stopostotno američki film u kojem, eto, glavne uloge igraju glumci iz Južne Koreje, a režirao ga je južnokorejski Amerikanac Lee Isaac Chung.
Treba naglasiti, "Minari" je nastao u produkciji američke nezavisne kompanije A24, odgovorne za sjajna "indie" ostvarenja posljednjih godina ("Spring Breakers", "Locke", "Room", "American Honey", "Moonlight", "A Ghost Story", "The Florida Project", "Lady Bird", "Eight Grade", "Waves", "Uncut Gems"...), kao i Plana B u vlasništvu hollywoodske superzvijezde Brada Pitta.
Film je i autobiografska američka priča koja se odvija u ruralnom dijelu SAD-a osamdesetih godina prošlog stoljeća i prati imigrantsku (južnokorejsku) familiju kako pokušava odsanjati famozni "American dream".
Lee Isaac Chung, rođen u Denveru (Kolorado), temeljio je film na vlastitom djetinjstvu, također provedenom na farmi na američkom jugu, u Arkansasu.
Dakle, "Minari" je kvintesencijalno američki film o imigrantskom iskustvu u Americi, na jednak način kao što su to npr. bila "Vrata raja" Michaela Cimina, samo s drugim doseljenicima u SAD, iz nekog drugog (brutalnijeg, nasilnijeg) poglavlja povijesti. Redatelju Chungu nije se svidjelo smještanje filma među "strane" nominente jer je to doživio kao "negaciju vlastite američke priče i drugih Amerikanaca iz imigrantskih obitelji".
Može ga se razumjeti, napose u vrijeme kad se Amerika i svijet prema strancima (eho "trumpovske" politike) iz Azije (korona) odnose s dosta ksenofobije, rasizma i diskriminacije. Međutim, Chungu ostaje utjeha da je "Minari" ovako osvojio Zlatni globus, dok bi vjerojatno ostao praznih ruku u konkurenciji sa "Zemljom nomada" da se našao u "normalnoj" dramskoj kategoriji. A i velika je šansa kako će se fleksibilnija američka Akademija iskupiti za Globuse i nominirati "Minari" za Oscara u kategoriji najboljeg filma, posebice što je kovanicu "foreign language" (strani) zamijenila s "international" (međunarodni).
Tko zna, možda "Minari" na koncu i trijumfira ispred "Nomadlanda" i reprizira uspjeh prošlogodišnjeg, sto posto južnokorejskog "Parazita". "Zemlju nomada" još nisam gledao u očekivanju njezina dolaska u kina, ali "Minari" je (osobno) najbolji film među potencijalnim kandidatima za Oscara od ovih koji se nalaze u prvom planu unutar "sezone nagrada", bolji i od "Djevojke koja obećava", kamoli "Čikaške sedmorke", "Jedne noći u Miamiju", "Manka"... I jednako "američki" poput potonja tri, ako ne i "američkiji".
"Strane" etikete definitivno su suvišne u kontekstu ovog filma univerzalne vrijednosti i prepoznatljivosti. Gledajući "Minari" lako je zaboraviti da gledamo korejsku obitelj. Familija je familija, bila korejska ili američka. Od jezika kojom govori obitelj Yi i čuje se "prema van" važniji je unutarnji međuobiteljski jezik. Jezik oca i majke, brata i sestre, bake. Jezik roditelja, sina i kćerke, unuka i unuke.
"Minari" je iznimno osoban komad drame, sagledan očima jedne imigrantske obitelji kako ona doživljava svijet oko sebe (Ameriku), a ne nužno kako svijet doživljava ovu familiju. Subverzivan je to pristup danas kad se od festivalskog/art filma ovakvog tipa očekuje ideološki i politički angažman, ali Chung je lišio "Minari" rasističkog podteksta, predrasuda itd. iznad kojih bi se u sličnim ostvarenjima obitelj morala uzdići kako bi njihova borba za "američki san" bila trnovitija i, u konačnici, trijumfalnija.
Posrijedi jest drama (i) o sudaru kultura, ali taj sudar nije frontalan i rasistička uvreda dolazi iz usta američkog klinca koji ju je uputio korejskom dječaku, da bi se ubrzo potom sprijateljio s njime, dok je susjed obitelji Yi možda ekscentričan, ali veoma dobronamjeran (Will Patton).
Moguće da bi nakon "foreign language" nominacije na Globusima Chung snimio "Minari" drukčije i ubacio rasizam, no to onda ne bi bio isti film. Ovakav kakav jest, nježan, spokojan, "Minari" je poseban mali-veliki film, jedna od najdojmljivijih drama o obitelji u posljednje vrijeme koja stapa pristupe velikih azijskih (Yasujiro Ozu, Hirokazua Koree-da) i američkih filmaša (Terrence Malick) u jedinstvenu autorsku cjelinu.
Čak i kad su njezini članovi u međusobnom neskladu, južnokorejska obitelj nalazi se u finom skladu s američkom prirodom oko sebe, promotrenom "malickovskim" očima, s puno sunčanih kadrova i svojstvene vizualne ugođajnosti. Chung zaziva povratak čovjeka na prirodne, ne tvorničke postavke, daleko od urbanih sredina, buke i stresa.
Kako bi započeo iznova, "pater familias" Jacob (Steven Yeun) doveo je familiju iz Los Angelesa u Arkansas, suprugu Monicu (Yeri Han), sedmogodišnjeg sina sa srčanom manom Davida (Alan S Kim) i nešto stariju kćer Anne (Noel Cho). Ubrzo im se pridružuje i baka Soonja (Yuh-Jung Youn), Monicina majka, koja "miriše na Koreju".
"Nisi nam ovo obećao" nezadovoljna je Monica kad ugleda novi dom, kuću s kolima, tj. prikolicu. Njihove trzavice se provlače kroz film: Jacob je kupio komad "najbolje zemlje u cijeloj Americi", gdje želi farmerski sagraditi "rajski vrt" i zasaditi/prodavati korejsko voće i povrće.
On ulaže sve u farmu jer dosadilo mu je raditi na odvajanju pilića po spolovima, što radi i Monica koja je naklonjenija urbanom okruženju, možda i Južnoj Koreji općenito u odnosu na Ameriku, kamo se, izgleda, nevoljko doselila sa suprugom i podigla familiju.
Obiteljska dinamika je izvrsno dočarana sa svim interakcijama članova familije unutar filmskih i životnih žanrova (drama, komedija, tuga, smijeh...). Ovo je jedan od uzornih primjera podjednako filmičnog i životnog, opservacijskog/autsajderskog (sa strane) i intimnog/insajderskog (iznutra), a nadasve ljudskog filma.
Osjećaj za odnose u obiteljskom mikrokozmosu je nepatvoren i čini se da je trenutke koje proživljavaju članovi korejske familije netko živio jučer (kao Chung), još uvijek živi danas i živjet će sutra. Još je impresivniji redateljev osjećaj za evokaciju sjećanja svog/nečijeg djetinjstva sa svim malim i velikim trenucima u nevinim, formativnim godinama, budući da veći dio filma djeluje kao da je doživljen iz perspektive malog Davida i najviše prelomljen preko njegova odnosa s bakom Soonjom.
Interakcije najmlađeg i najstarijeg člana obitelji s njihovim postupnim zbližavanjem enormno su evokativne i poistovjetljive zbog redateljevog univerzalnog osjećaja za likove i prostor/vrijeme, stoga gledatelj može lako farmu u Arkansasu približiti srcu i pretvoriti je u mislima u bakinu kuću na (svom) selu u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.
Soonja od sporednog lika polako postaje glavni u Davidovu životu i filmu posvećenom "svim našim bakama". Upravo je baka zaslužna za naslov "Minari". Ona će posaditi malo minarija pored potoka. Hranjiva vodena biljka koja uspijeva izrasti svugdje metafora je za ustrajnost obitelji Yi. "Svatko je može ubrati i pojesti. Bogati ili siromašni, svi mogu uživati u njoj i biti sretni. Može biti lijek ako si bolestan", priča baka i zaključi "Minari je divan". Minari i "Minari".