Letimičnim pogledom na čuvenu fotografiju "Tomoko In Her Bath" i razvijanjem fotki u tamnoj komori započinje "Minamata". To je pogođen uvod u film o čuvenom ratnom fotografu i fotoreporteru W. Eugeneu Smithu, suradniku časopisa "Life" i autoru "jedne od najvažnijih slika u povijesti fotonovinarstva", svojevrsne moderne "Piete".
Redatelj Andrew Levitas kao da parafrazira "Čehovljevo pravilo": fotografija pokazana u prvom činu u trećem će biti objavljena. I hoće: "Tomoko In Her Bath", crno-bijela fotografija na kojoj majka kupa kćerku oboljelu od tzv. minamata bolesti, izašla je u časopisu "Life" kao kruna Smithove fotopriče o trovanju ljudi živom u japanskom gradiću Minamata početkom sedamdesetih.
No, polako, treba doći dotle i upoznati Smitha, pionira fotoeseja specijaliziranog za c/b slike, kojeg tumači gotovo neprepoznatljiva potamnjela zvijezda Johnnyja Deppa u još jednom maksimalnom glumačkom odmaku od prepoznatljivih manirističkih uloga u blockbusterima, od "Pirata s Kariba" do "Usamljenog osvetnika" i "Alise iza ogledala".
Nedvojbeno, Depp se mogao poistovijetiti sa Smithom u fazi u kojoj ga zatječemo u filmu, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, točnije u New Yorku 1971. I Smith i Depp su vidjeli bolje dane. Smith se proslavio fotografijama iz Drugog svjetskog rata, a u filmu je razveden, otuđen od obitelji, bankrotiran, deprimiran, često pijan.
"Tijelo je starije od mene", govori Smith koji po glavi "flešbekovski", u formi PTSP-a, vrti slike rata i svih užasa kakve je dokumentirao fotoaparatom. Iz njega kao da progovara Depp budući da se nalazi u sličnoj situaciji. Dani najveće slave su nekih desetak godina iza njega, prošao je težak i skupocjen razvod od Amber Heard.
Obojica su, dakle, spremni za iskupljenje u filmu i izvan njega. A iskupljenje će i doživjeti – Smith odlaskom u Minamatu, Depp glumeći ga i vraćajući se u dane kad je bio pojnajprije glumac ("Strah i prijezir u Las Vegasu", "Donnie Brasco"...), pa tek onda zvijezda.
Za Minamatu će Smith doznati od japanske prevoditeljice Aileen (Minami), buduće supruge, kad mu ona pokuca na vrata da dogovori njegov ugovor s Fuji Filmom. Aileen skreće pažnju da kemijska korporacija Chisso baca toksični otpad u more u neposrednoj blizini Minamate i odgovorna je za minamata bolest od koje tamošnji ljudi obolijevaju jedući ribu otrovanu živom.
"Trebamo globalnu pažnju, trebamo tebe", kaže ona i Smith traži od glavnog urednika "Lifea" (Bill Nighy; "Zapravo ljubav") da ga pošalje u Japan i da oslika priču fotografijama. Kad dođe tamo, ima što i vidjeti: muškarci, žene i djeca su bolno deformirani od glave do pete zahvaljujući "misterioznoj bolesti", odnosno korporaciji koja godinama krije otrovne učinke svoje politike i drži policiju i lokalce u šaci.
Prvi Smithov kontakt s bolesti jest preko mladića neprirodno izduženih i savinutih prstiju koji pokazuje interes za njegov fotoaparat. Isprve su obitelji oboljelih skeptični prema Zapadnjaku, ali postupno će mu se otvoriti i dopustiti da ovjekovječi devastirajuće posljedice bolesti u intimnom krupnom i srednjem planu kako bi skrenuo pozornost svijeta na japansku tragediju. To će rezultirati nevjerojatno moćnim i proganjajućim fotografijama kojima je Smith pokušao promijeniti svijet.
Aktivizam je forte poštenog, iskrenog i dobronamjernog društveno-političkog filma, premijerno prikazanog na Berlinskom festivalu. "Minamata" je prije svega globalno aktivistička pa tek onda osobna biografska drama, koliko god da redatelj uspijevao zadržati intimnost priče.
Odnosno, Smith je kao lik u službi priče (a ne obratno) o potrazi za istinom, borbi "malih" ljudi protiv "velikih", (d)efektima korporativne pohlepe i korupcije; direktor korporacije (Jun Kunimura; "Došljak") pokušao je potkupiti fotografa s kovertom od 50 tisuća dolara u zamjenu za negative i odustajanje od fotoreportaže.
Možda je zato odnos Smitha i Aileen, koji su se zaljubili u Minamati, sveden na fusnotu. Ovo je film koji se maratonski može upariti s "Erin Brockovih" i "Mutnim vodama", ne toliko dobar, ali na dobrom tragu. Međutim, "Minamata" ima prednost u odnosu na navedene parnjake – tajming.
U vrijeme aktualnih protesta kontra klimatskih promjena i još aktualnije korone, rečenice o "prihvaćanju svoje odgovornosti" i scene prosvjeda protiv zagađenja i posjeta pacijentima oboljelim od misteriozne bolesti u bolnici, s maskama na licu, rezoniraju u očima gledatelja. Očima u kojima Smith traži istinu fotoaparatom kao "slika govori više tisuću riječi" tip čovjeka.
Jednako tako, "Minamata" rezonira i kao film o (foto)novinarstvu, vraćajući publiku u vrijeme "kad je istina značila nešto", a naslovnice su krasile fotografije većeg značaja u odnosu na fotke "celebrityja", "influencera" itd., one koje nisu lagale, niti koketirale s fotomontažom.
Nostalgična scena tiskanja "Lifea", sa Smithovim fotografijama, posljednjim koje je ikad snimio za posljednji tjedni broj časopisa, oda je starom dobrom novinarstvu koje je prvenstveno bilo ozbiljno, pokrivalo važne teme i tragalo za istinom u tekstu i slici, a ne lažnim vijestima.
Za time, istinom, traga i redatelj Levitas preuzimajući Smithov vizualni/fotografski stil kojeg umješno preslikava direktor fotografije Benoit Delhomme ("Dječak u prugastoj pidžami", "Shangai", "Jedan dan", "Bez zakona", "Teorija svega") povremeno presvlačeći kolor u crno-bijelu sliku, a emocije onoga što vidimo potencira divna glazba oskarovca Ryuchija Sakamota ("Posljednji kineski car", "Povratnik", "Proxima", "Beckett").
Depp također traga za time, ostvarujući ponajbolju ulogu u dugo godina, čak i bolju od izvedbi u "Crnoj misi" i "Gradu laži". Unatoč tjelesnoj transformaciji, Depp je u "Minamati" čovjek, a ne napirlitana karikatura kao što je znao biti u nizu blockbustera.