StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

MILOST Odlazak u smrtnu kaznu

4. listopada 2020. - 23:25

Stručni žiri Sundancea dodijelio je glavnu nagradu u dramskoj kategoriji filmu "Milost" ("Clemency") redateljice/scenaristice Chinonye Chukwu i naizgled trasirao njegov put prema Oscarima. Međutim, Akademijini glasači nisu pokazali milost za "Milost" i film na kraju nije dobio ni jednu jedinu nominaciju, iako je mogao, pa i morao, biti nominiran u centralnoj kategoriji i za glavnu žensku ulogu.

"Clemency" je zaslužio nominaciju prije nego "Jojo Rabbit", a glumački fenomenalna Alfre Woodward trebala je zauzeti mjesto Cynthije Erivo ("Harriet"). "Milost" je jedan od boljih filmova 2019. koji je 2020. dobio širu (kino/video) distribuciju i gledamo ga premijerno na hrvatskom "online" videotežištu. Ujedno, to je i jedan od naj-filmova s užom/širom tematikom smrtne kazne koja se unatrag godinu dana ponovno aktualizirala.

FILM: Clemency; drama; SAD, 2019. REŽIJA: Chinonye Chukwu ULOGE: Alfre Woodward, Aldis Hodge OCJENA: ½****

"Clemency" je treći uzastopni film na tu temu nakon "Just Mercy" i "A Hidden Life", ali joj pristupa iz drukčije, dosad neviđene perspektive u odnosu na nedavne prethodnike, pa i davnije primjerke takvog tipa ostvarenja, kao što su "Dead Man Walking", "Just Cause", "The Green Mile" ili "True Crime".

U "Milosti" priča nije sagledana pokajničkim ili iskupničkim očima osuđenika na smrtnu kaznu ("Odlazak u smrt", "Zelena milja", "Skriveni život"), stoičkih zatvorskih čuvara koji sprovode kažnjenike do smaknuća (opet "The Green Mile"), niti novinara ili odvjetnika u očajničkoj trilerskoj utrci s vremenom da spase potencijalno nevinog čovjeka od pogubljenja ("Istiniti zločin", "Tražeći pravdu").

Ovdje također imamo kažnjenika, Anthonyja (odlični Aldis Hodge) koji možda nije kriv za što ga se tereti, konkretno pucanje na policajca. Naime, Anthony uporno niječe zloči nalazeći se u očekivanju smrtne kazne ili možda pomilovanja kakvo se "daje u posljednjim minutama i sekundama", kako ga tješi odvjetnik (Richard Schiff), spreman boriti se za njega do samoga kraja, dok mu "ne zabodu iglu".

No, u središtu filma, karakterne studije koja postavlja pitanje učinkovitosti smrtne kazne u kaznenom sustavu, nalazi se, za promjenu, upraviteljica zatvora Bernadine Williams (Woodard). Bernardine ne odlučuje o izvršenju smrtne kazne, ali je neposredno izvršava, tj. sprovodi i nadgleda.

Smrtna kazna prelomljena je kroz lik upraviteljice, sa svim reperkusijama egzekucije iste, odnosno prava okončanja i oduzimanja nečijeg života, bio osuđenik kriv ili ne. Agonizirajuća prva scena uvodi nas u Bernardinein mučni svijet, zatvor u kojem se i ona sve više osjeća svojevrsnom zatvorenicom ili je bar tako snima kamera Erica Branca dok tumara besknačnim hodnicima i kroči među ćelijama, kao da, svakim idućim kadrom, sama ide na izvršenje smrtne kazne – umrijeti, ispustiti dušu.

U uvodu pratimo nemilo izvršenje smrtne kazne: nekom nesretniku ne mogu pronaći venu na ruci za smrtonosnu injekciju, pa pokušavaju na stopalu i, konačno, butini, ali ovaj na kraju umire u mukama zbog naizgled krive doze, i to pred očima uplakane majke s druge strane stakla koje upraviteljica brže-bolje prekriva zavjesom.

Dobrodošli u svijet smrtne kazne koji ostavlja psihološke posljedice na upraviteljicu, premda se ona trudi odnositi spram osuđenika kao prema ljudskom biću. Kod kuće je Bernadine "prazna školjka", isključena od supuga (Wendell Pierce), profesora koji učenicima citira "Nevidljivog čovjeka" osjećajući se takvim pored nje.

Ona loše spava, budi se usred noći, sanja noćne more, zatočena u zatvoru svojih košmara. Ispratila je desetak pogubljenja, što je ostavilo i još ostavlja traga na njezinoj duši u drami o životu, smrti i smrtnoj kazni koja nije lagana za gledanje. "Ja odlučujem kad ću umrijeti", viče Anthony udarajući glavom o zid ćelije u jednoj od težih scena. Završnica spada među najpotresnije u posljednje vrijeme, usporediva s finalom ne samo "Dead Man Walking" nego i "Call Me By Your Name", možda i potresnija.

Nakon što osuđenik bude vezan za krevet, s pozom Isusa na križu, izvršenje smrtne kazne doživljavamo isključivo preko upraviteljice koja preuzima njegovu bol u višeminutnom neprekinutom kadru, snimljenim kamerom fokusiranom na njezino lice, sve punije suzama. Upraviteljica kao da sama umire u tom trenutku kad ispusti teški izdah ili je umro bar jedan dio nje. Duša.

Prema istintoj priči

Film se nadahnuo istinitom pričom iz 2011. o smaknuću tamnoputog Troya Davisa koji je osuđen za umorstvo policajca u Georgiji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. listopad 2020 11:03