
Povijesna pobjeda južnokorejskog "Parazita" na dodjeli Oscara 2020. godine, kao prvog filma izvan engleskog govornog područja koji je osvojio zlatni kipić u glavnoj kategoriji, omogućila je redatelju Joon-ho Bongu ("Sjećanja na ubojstvo") kartu za Hollywood i rad na daleko najbudžetiranijem projektu karijere "Mickey 17".
Adaptacija SF romana Edwarda Ashtona "Mickey 7" treći je Bongov film na engleskom jeziku nakon "Snowpiercera" i "Okje", ali prvi takav snimljen za jedan hollywoodski major studio (Warner Bros). No, Bong se nije "prodao" odlaskom u Hollywood, niti snimio blockbuster, neovisno o 100-milijunskom budžetu i raskošnoj vizualnosti filma.
"Mickey 17" je prilično subverzivan, neobičan, čudan, bezočan pa i bizaran spoj svemirskog SF spektakla, mračne satire i crne komedije, toliko da je nevjerojatno da ga je Warner uopće odobrio i dao Bongu toliki novac uz (navodno) pravo na "završni rez" filma, svjesno riskirajući mogući neuspjeh u kinima.
Slučaj "Mickeyja 17" podsjeća na razdoblje kad je legendarni nizozemski redatelj Paul Verhoeven kao "stranac" izvodio iznimno smione subverzije u samom srcu visokobudžetnog Hollywooda unutar SF žanra i snimio niz vizionarskih ostvarenja, poigravajući se s žanrovskim konvencijama ("RoboCop", "Total Recall", "Straship Troopers").
"Obožavam žanrovske konvencije i uzbuđenje koje sobom nose, ali jednako tako imam želju da ih subvertiram. Smatram da društveni komentar postaje moćniji kad se kao oštrica krije iza priče omotane u uzbuđenje i zabavu koju donosi film. Publika može uživati u filmu u smijati se dok je u kinu, ali kad dođu kući i legnu u krevet skrivene poruke se polako uvlače u njihove pidžame i dugo ostaju s njima", rekao je Bong 2020. u ekskluzivnom intervjuu za "Slobodnu".
S "Mickeyjem 17" južnokorejski filmaš je, na sebi svojstven način, odlučio p(r)omiješati egzistencijalne SF trilere poput "Mjeseca" (klonovi) s jednako takvom komedijom tipa "Beskrajni dan" ("živi, umri, ponovi", kako glasi krilatica "Na rubu budućnosti"), uz snažnu dozu satire i društvenog komentara na račun fašizma, korporativnog kapitalizma, ekonomske nejednakosti, društvene hijerarhije, kolonizacije i imigracije.
U prvom planu je Mickey Barnes (glumački multiplicirani Robert Pattinson) nakon što se u bijegu od gangstera prijavi za mazohistički posao "potrošnog" tijekom istraživanja svemira i osvajanja ledenog planeta-kolonije. On funkcionira kao svojevrsni pokusni kunić za radijaciju, viruse itd., umirući i oživljavajući opet i iznova za viši korporativni cilj zahvaljujući tehnologiji (re)printanja njegova tijela i učitavanja sjećanja.
Kad Barnesova sedamnaesta inačica neočekivano preživi pad i bliski susret s planetarnim čudovištem, a korporacija ga proglasi mrtvim i oživi još jednom, Mickey 17 i Mickey 18 moraju smisliti kako će koegzistirati u društvu gdje su tzv. umnošci zabranjeni.
Egzistencijalistički motiv umnožaka i Barnesovog opetovanog umiranja sa spoznajom da će se opet probuditi, vječnog umiranja, ali i življenja (samo da može nastaviti raditi kao potrošni radnik/"mesna matrica" za korporaciju) razmjerno je skrajnut u odnosu na intergalaktički satirički segment neujednačenog filma, a mogao je i trebao biti Bongov forte.
U to ime svjedoči scena razgovora Mickeyja 17 s agenticom sigurnosti Kai (pamtljiva Anamaria Vartolomei; otkriće "Događaja"), kad on prizna kako se ni nakon 16 puta nije naviknuo umirati i da uvijek osjeti strah, govoreći to onako iskreno kao što je Forrest Gump govorio o ljubavi.
Distopijska satira je vizionarski razorna u aktualnosti, no odveć groteskna, lišena ikakve suptilnosti. Naime, Mark Ruffalo utjelovljuje Kennetha Marshalla, desničarskog trumpovskog političara (njegove pristaše nose crvene bejzbolske kape) i vođu svemirske ekspedicije s planom da planet napuči superiornom vrstom i čistom (bijelom) ljudskom rasom, ali se s vremenom počinje prenemagati u ulozi i prerasta u klaunovsku karikaturu, konkurirajući u groteski Tildi Swinton iz "Snowpiercera", kao i Toni Collette u liku "prve dame" Ylfe.
Najbolji Bongovi filmovi, uključujući i "Mickeyju 17" najsličnijeg "Snowpiercera", znaju mijenjati žanr i ton, ponekad iz scene u scenu, samo ovdje ta promjena nije tako rafinirano izvedena, pojedini dijalozi zvuče kao da su izgubljeni u prijevodu iz južnokorejskog u engleski, a neki likovi/podzapleti djeluju umetnuti nasilu, poput domodoračkih Jezivaca, podjednako gnjusnih i neodoljivih u stilu monstruma iz "Ratova zvijezda" (mogu podsjetiti i na čudovište iz "The Hosta") koji povlače sobom blockbusterske efekte i plišane figurice.
Upravo zato, "Mickey 17" se čini neravnomjernim i neurednim, no srećom više ostaje u domeni kreativnog nereda kao jedan od onih filmova kojima biste istovremeno mogli dati i jednu i pet zvjezdica, ali su kao stvoreni da s vremenom dobiju kultni status. Ostaje dojam da bi se iz postojećeg materijala mogla izvući puno bolja i ujednačenija (produžena/redateljska) verzija "Mickeyja 17". Bong je samo treba opet "isprintati".
Komentari (0)
Komentiraj