Neki filmovi iz 2019., najčešće SF ili horor žanra, poprimili su sasvim drukčije konotacije 2020. i danas se gledaju drugim očima u kontekstu korone ili njome izazvana "lockdowna". "Vivarium", "Zaraza iz mora", "Platforma"... Nisku nastavlja "Little Joe", prvi film na engleskom jeziku cijenjene austrijske festivalske/art redateljice i redovite canneske gošće Jessice Hausner ("Lovely Rita", "Lourdes", "Amor Fou").

"Mali Joe" je premijeru imao u konkurenciji prošlogodišnjeg Cannesa. Festivalsku distribuciju nastavio je do kraja 2019. (London, Busan...), a od početka ove godine je periodički krenuo u kina od jedne zemlje svijeta do druge i 3. prosinca stiže i u Hrvatsku. Da smo film gledali u ovo doba prošle godine, o(t)pisali bismo ga, vjerojatno, kao još jedan pokušaj žanriranja festivalskog filma u režiji jedne festivalske režiserke nakon "High Life" Claire Denis.

Prepoznali bismo utjecaje paranoidnih SF horor-klasika "Invazija tjelokradica" Dona Siegela i Philipa Kaufmana iz 1956. i 1978., Ozove "Male trgovine užasa", Carpenterova "Sela prokletih", Shyamalanova "Događaja", pa i grčkog čudaka Yorgosa Lanthimosa u sterilnoj, ukočenoj, "robotskoj" glumi, samo bez (auto)ironično humornog "deadpan" odmaka.

Naslutili bismo i što je pjesnikinja Hausner htjela filmom reći u vezi ljudskosti i znanstvene etike, odnosno da je "Little Joe" alegorija na kapitalizam, samim time što "Little Shop Of Horrors" prebacuje iz trgovine u "high-tech" korporaciju za razvoj biljnih vrsta kamo se izvodi "nevjerojatno složen" genetski inženjering.

Kapitalizam koji protagonisticu, uzgajivačicu biljaka u toj korporaciji, pretvara u prezaposlenu ženu i majku da bi na vrijeme opazila promjene u ponašanju sina za kojeg je vezana. Međutim, gledajući film iz 2019. danas, "Mali Joe" ispada upozoravajuća priča s vizijom 2020. godine.

Već u prvim minutama ulazimo u prostorije spomenute korporacije zajedno s uzgajivačima biljaka na čelu sa znanstvenicom Alice (Emily Beecham, dobitnica nagrade za najbolju glumicu u Cannesu). Uzgajivači predstavljaju posebnu, otporniju sortu nastalu unutar eksperimentalnog programa uzgoja i otkrivaju da su htjeli stvoriti cvijet s mirisom koji je grimizno lijep i ima terapeutski učinak – usrećuje vlasnika.

Cvijet, tj. biljku, treba redovno zalijevati, štititi od hladnoće i topline, omogućiti mu dodir i komunikaciju, a zauzvrat on(a), kao nagradu za trud, oslobađa miris koji potiče sreću. "Miris sadrži preteču hormona oksitocina, znanog i po nazivu majčin hormon", govori znanstvenik Chris (Ben Whishaw, Q iz novih "Bondova"), podcrtavajući majčinsku povezanost između vlasnika/ce i biljke.

"Voljet ćete biljku kao svoje dijete", zaključak je za prvi cvijet koji diže raspoloženje i liječi depresiju, a sve što mu treba je vaša ljubav. "Siguran sam da će ova biljka biti hit", zadovoljno trljaju rukama Aliceini nadređeni sluteći bogatstvo kad je puste na međunarodno tržište, makar im nije drago da je ona rabila nedopuštene virusne vektore u kreaciji cvjetova koje je, usput, stvorila neplodnima.

"Genetička biljka koja širi nepoznate alergense? Svi ćemo do daljnjega nositi zaštitne maske", kaže Karl (David Wilmot). I film najednom opasno počinje nalikovati koronskoj stvarnosti, posebice kad se ispostavi da biljka koju Alice donosi kući i naziva "mali Joe", po sinu Joeu (Kit Connor), zaražava ljude peludom i mijenja njihovo ponašanje.

Najednom se korporacija čini kao institut u Wuhanu, odakle je potekao COVID-19, a uzgajivači biljaka znanstvenici kojima je virus izmakao kontroli, iako Karl, u strahu od rizika zaraze, apelira "ne puštamo te biljke u javnost prije procjene testiranja".

U užem, žanrovskom smislu riječi, a to je minus inače umješno stilizirana i kolorirana, premda tipično festivalski sterilno i klinički režirana filma, "Little Joe" se ne pretvara u horor, neovisno o tome što djeluje da bi mogao, kad se pokaže da pas starije znanstvenice Belle (veteranka Kerry Fox) postaje nasilan nakon doticaja s biljkom koja je "živo biće" i "radit će ono što joj je svrha".

"Taj pas nije moj pas, izgleda i ponaša se kao da je, ali nije", zavapi Bella, no "Mali Joe" ne postaje "Stvor". Pa ipak, svakako je hororična podudarnost Hausneričina ostvarenja s pandemijskom današnjicom. Znanstvenici su stvorili čudovište, svojevrsnog biljnog Frankensteina s virusolikim svojstvima.

"Znači, sad imamo supervirus", pita se Chris nakon što je doznao da je virus mutirao i postao patogen. "Ne znamo za što je virus sposoban", dvoje znanstvenici, ali doznaje se da cvijet zaražava ljudski mozak kako bi se mogao razmnožavati, a čime pokušava preživjeti, usput mijenjajući ljude.

"Jedina je šansa da se pretvaramo da se ništa ne događa", smatra najednom pasivna Bella. Zanimljivo je da svatko tko je, slučajno ili namjerno, došao u dodir s biljkom gubi identitet i postaje svojevrsni bezosjećajni zombi, živi mrtvac u zoru emotivne sterilnosti čovječanstva.

To samo potencira još veći manjak autentične ljudskosti i društvene interakcije u Hausneričinu svijetu, nedalekom našem, gdje ljudi gube prave osjećaje i samo se "prave" da su isti, a nisu. Potencira i osjećaj hiperalergičnosti kod gledatelja, naročito kad netko od znanstvenika izgovori rečenicu koja najsnažnije odzvanja u "Malom Joeu". "Prije ili kasnije svi ćemo rabiti te nove viruse."