Pandemija se ne spominje u "Malcolmu i Marie", no to je svejedno najnoviji u nizu recentnih primjera pandemijske filmske produkcije, odnosno filma snimljenog u limitiranim koronskim uvjetima. Snimljen u produkciji Netflixa, "Malcolm & Marie" potvrđuje da je "pandemijski" trend definitivno stvoren kao četvrti takav film nakon "Iza zatvorenih vrata", "Gosta" i "U lockdownu".
Virus ne postoji u stvarnosti filma redatelja i scenarista Sama Levinsona ("Assassiation Nation", "Euphoria"), ali njegovo postojanje u zbilji s ove strane ekrana iniciralo je svedenost u produkcijskom i inom pristupu. Pa ipak, Levinson je okrenuo nepriliku u svoju korist i snimio prilično intrigantnu, gotovo eksperimentalnu art dramu, barem za pojmove standardnih Netflixovih produkcija.
Ovo je, uz nedavnu "Iskopinu", još jedan koji testira ukus "prosječnog" pretplatnika popularnog streaming servisa, kao takav potrebniji Netflixu nego (američkoj) kinematografiji, no svakako zanimljiv "eksperiment". U prilog napisanome govori podatak da su, sudeći po komentarima na društvenim mrežama, mnogi ugasili "Malcolma i Marie" nakon pola sata (od ukupno 105 minuta).
Nije pomoglo ni što ženski lik glumi Zendaya, zvijezda Levinsonove hit-serije "Euforija". Crno-bijeli film o prijelomnoj točki u vezi jednog para kao pričaonica sa samo dvoje likova/glumaca koji se, k tome, svako malo rječkaju?! Okej, to zvuči naporno, teatralno i repetitivno, ali je tako samo na mahove.
Levinson, njegovi glumci i direktor fotografije Marcell Rev trude se da film bude gledateljski prohodan, dijaloški životan i vizualno sinematičan, u čemu dobrim većim uspijevaju, svakako više u odnosu na "Locked Down", usto bez pljačkaškog podzapleta.
Naravno, film znade dijaloški i monološki otkliznuti u artificijalnost, kad se čini da zvuči neprirodno, kao nešto što likovi izgovaraju prema scenariju, a ne što bi, možda, zapravo rekli u stvarnosti. Da je napravio trajni rez nakon 20-30 minuta, Levinson bi imao kratkometražno remek-djelo.
Međutim, u kasnijim kriznim trenucima glumci spašavaju stvar, Zendaya i John David Washington u najboljim ulogama dosadašnje karijere. Koncipiran kao njihov verbalni sparing, "Malcolm & Marie" često točno "u zarez" prikazuje kako je to kad se parovi dohvate riječima i vrte u začaranom krugu ljubavničke prepirke.
Razlika je samo što su on i ona iz naslova filmski par i svađa započinje nakon što dođu kući s uspješne svečane premijere njegovog filma. On je mladi afroamerički filmaš na korak do titule "novog Spikea Leeja, Barryja Jenkinsa i Johna Singletona". Ona je, pak, nerealizirana glumica i bivša ovisnica.
Verbalni meč starta kad Marie ozbiljno zamjeri Malcolmu što je nije spomenuo u govoru, tj. zahvalio joj se kao partnerici i nekome čija je životna priča djelomično nadahnula scenarij, a odatle i njezino nezadovoljstvo da glavna ženska uloga nije pripala upravo njoj.
Filmski kontekst približava "Malcolma i Marie" autorefleksivnoj metafilmskoj drami, inteligentno muteći i preispitujući granicu između života i umjetnosti, pravih i glumljenih emocija, tijekom Levinsonove inscenacije scenarija, čime se između redaka sluša dosta toga izgovorenoga o filmaštvu i filmskoj kritici, poziciji režisera, glumice i kritičara.
Netflix je dobio film koji podsjeća na radove Jean-Luca Godarda i Johna Cassavetesa, što je kompliment sam po sebi. Recimo, kad izađe prva recenzija Malcolmova uratka i on pošizi na kritičarku jer mu jedna rečenica nije bila po volji u više nego pohvalnom tekstu, vezana za rasni podtekst, jer "nije sve politički", Levinson se dodiruje politizacije današnjeg (filmskog) svijeta, a provlači i vlastito nezadovoljstvo što mu je "Assassination Nation" (nezasluženo) dočekan na nož.
Kad Marie, leškareći u donjem rublju, prigovori Malcolmu zbog tzv. muškog pogleda njegova filma, on je pita "Da sad upalim kameru, bih li te seksualizirao ili se ispostavlja da samo ovo nosiš u petak navečer?". Diskursi ovakvog tipa čine "Malcolm & Marie" poticajnijim gledateljskim iskustvom za filmofile i ambiciozniju publiku, postavljenim između nečeg sasvim osobnog i širedruštvenog.