Uzimajući u obzir tko stoji iza kamere i premijeru na nekom jakom stranom festivalu, titulu najzvučnijeg filma 14. FMFS-a zaslužuje ponijeti "Mala mama" ("Petite Maman"). Naime, "Mala mama" je novi film trenutno vodeće francuske redateljice i scenaristice Celine Sciamme, premijerno prikazan u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinskog festivala.
Prisjetimo se, Sciamma je 2007. skrenula pažnju filmskog svijeta na sebe kad joj je dugometražni prvijenac "Vodeni ljiljani" uvršten u canneski program "Izvjestan pogled". Nova nada je prepoznata i svaki Sciammin idući film imat će lansirnu rampu u Cannesu ("Cure") ili na Berlinaleu ("Dečko"), a s "Portretom djevojke koja izgara" dobacila je i do nominacija za Europsku filmsku akademiju/Europskog Oscara i BAFTA-u.
"Portrait Of a Lady On Fire", istospolna romansa veća od života, donio je ovoj filmašici priznanje za najbolji scenarij u Cannesu, ali i na dodjeli EU Oscara, načinivši je poznatom i izvan festivalskih krugova.
Nakog tog filma, najvećeg u njezinoj dosadašnjoj karijeri i priličnog hita u art kinima Europe i svijeta, Sciamma je mogla što god je htjela, nešto još grandioznije. Ipak, dogodila se korona i prisilila redateljicu na mali film, njezin najmanji dosad – "Petite Maman".
Vidljivo je da je "Mala mama" snimljena u koronski svedenim uvjetima, odnosno da je ovo jedan u nizu od onih produkcijski limitiranih "lockdown" filmova poput "Malcolm&Mary", "Host", "Locked Down"..., što Sciamma potencira statičnom kamerom, čak i u scenama kad bi trebala biti pokretnija/zaigranija.
Likovi/glumci mogu se nabrojati na prste jedne ruke, radnja je izmještena izvan grada, a mizanscena reducirana na jednu kuću i njezinu bližu okolicu. No, jednako tako, vidljivo je i da je "Petite Maman" Sciammin film, u direktnoj vezi s prethodnikom: "Portret djevojke koja izgara" govorio je o ljubavi dviju žena, a "Mala mama" govori o ljubavi kćerke i majke (i bake).
Unutar svojevrsnog "time-travel" filma, Sciamma se još uvijek bavi formativnim godinama u životima svojih likova (djevojčice, djevojke, mlade žene) i pitanjem identiteta, samo što se sada vraća na početak, u prošlost, s dosad najmlađom protagonisticom, mlađom i od protagonistice filma "Tomboy".
Ona je osmogodišnja Nelly (Joséphine Sanz) koja se u uvodnoj sceni "Petite Maman" tiho oprašta s vremešnim ženama u staračkom domu. Prazan krevet u jednoj sobi govori tisući riječi. Nellyna baka je umrla, što je jako rastužilo nju i njezinu mamu Marion (Nina Meurisse).
Mama odvodi kćerku u bakinu kuću, gdje je ona često boravila u Nellynim godinama. "Voljela sam ovu sobu. Nisam je samo voljela noću", priča mama kćerki. "Zašto", pita kćerka. "Dječje stvari", odgovara majka. "Ja sam dijete", podsjeća kći i dobije odgovor da se mama kao mala bojala crne pantere na dnu kreveta.
"Mogla sam joj čuti srce, no to je bilo moje srce", otkriva mama strahove iz djetinjstva. Kćerka, pak, otkriva da je tužna jer se nije pozdravila s bakom, tj. "zadnji pozdrav nije bio dobar". Tužna je i zato što mamu, zbog posla, viđa samo navečer, kad joj priča "male pričice o djetinjstvu", u kakve se pretvara sam film.
Kad idućeg jutra Nelly ne zatekne mamu kući, samo tatu (Stéphane Varupenne), usamljena djevojčica krene istraživati obližnju šumu i tamo sretne vršnjakinju Marion (Gabrielle Sanz, Josephineina sestra blizanka) koja živi u istoj kući kao ona, ali ulazi na druga vrata. Kad Nelly uđe s njom, ne vidi svoga oca, već Marioninu majku (Margot Abascal).
Ovo nije "spoiler", naslov filma je dovoljno indikativan. Marion je Nellyna mama u dobi svoje buduće kćerke, a ovo je baka u sadašnjoj dobi njezine majke. "Dolaziš iz budućnosti", Marion pita Nelly koja je shvatila situaciju i krila tajnu koliko je mogla tijekom njihova druženja u scenama kakve lijepo evociraju prijateljstva iz djetinjstva, prošlog, sadašnjeg i budućeg.
Sciamma je oduvijek bila redateljski skromna. Sve da je imala neogračen(ij)e uvjete, teško da bi "Malu mamu" pretvorila u nikad snimljeni četvrti nastavak "Povratka u budućnost", serijala Roberta Zemeckisa od kojeg je preuzela motiv putovanja kroz vrijeme i retroaktivnog susreta djece s roditeljima kad su ovi bili njihovi vršnjaci, ali bez izrazite znanstvene fantastike, letećih automobila i vremenskih začkoljica u vezi izmjene prošlih ili budućih događaja.
U filmu o prolaznosti vremena Nelly i Marion "samo" dobivaju priliku biti još malo u društvu bake/majke i bolje ih upoznati ili se oprostiti prije nego što njihova "mala pričica o djetinjstvu" bude ispričana.