StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Magnolija‘: Kad žabe padnu s neba

11. siječnja 2022. - 18:42

Mozaična "short cuts" drama trosatnog trajanja o koincidenciji, (ne)sreći, sudbini, isprepletanju životnih putova i neobičnim događajima, znana kao "Magnolija" (1999.), pojavila se u kinima na samom ulazu u 2000. godinu, odnosno na prijelazu milenija. Kinopremijera "masterpiece" filma ambicioznog redatelja i scenarista Paula Thomasa Andersona dogodila se na vrhuncu globalne paranoje od milenijskog virusa, tj. računalnog buga.

Dvadesetak godina kasnije, "Magnolia" se emitira na TV1000 na prijelazu virusne 2021. u 2022. godinu. Nekoć Y2K, sada COVID-19. "Ja se trudim vjerovati da je to bila samo slučajnost", dometnuo bi nevidljivi pripovjedač "Magnolije". Jer, "to ne može biti jedna od onih stvari", dodao bi isti taj narator i poantirao "možda smo završili s prošlošću, ali ona nije sa nama".

FILM: Magnolia; drama; SAD, 1999. REŽIJA: Paul Thomas Anderson ULOGE: Tom Cruise, Julianne Moore OCJENA: *****

Slučajnost ili ne, "Magnolia" je danas, 2021./2022., jednako potrebna kao jučer, 1999./2000., ustvari i potrebnija, kao film kolektivne katarze, epska, operetska drama biblijskih proporcija o usamljenosti, (po)kajanju i ultimativnoj povezanosti otuđenih ljudskih bića na nekoj višoj razini, možda i kozmičkoj skali.

Užurbani, tehnološki potkovani novi milenij kumovao je sve većoj otuđenosti čovjeka, a treći i najveći Andersonov film ("Teška osmica", "Kralj pornića") kao da je naslutio tu užurbanost i otuđenje, naročito u prvih desetak minuta. Montaža je novomilenijski dinamična dok "altmanovski" povezuje "kratke rezove" ljudi i njihovih sudbina, očeva i sinova/kćeri, tijekom jednog dana i noći u Los Angelesu.

Usporedite samo montažnu (i kamernu) dinamiku remek-djela "Nashville" Roberta Altmana s "Magnolijom" ili, još bolje, njegovih podjednako sjajnih "Kratkih rezova" iz prve polovice devedesetih. Razlika je drastična u ritmu slaganja dramskog "jedna je osoba upoznala drugu i tako dalje" mozaika, onoliko koliko se svijet ubrzao od sredine sedamdesetih i početka devedesetih naovamo.

Energična kamera Roberta Elswitta provlači se u izvrsnim dugim kadrovima, bez montažnog reza, iza scene televizijske postaje prateći likove u stopu kroz hodnike ili ostaje na istom mjestu dok neki od njih ulaze u jednu prostoriju i izlaze iz nje, promatrajući "muving".

Ako je prethodni film "Boogie Nights" bio Andersonov "Goodfellas", "Magnolia" je njegov "Casino" kad smo kod Martina Scorsesea, najvećeg uzora za ovog režisera uz Altmana. Ritam s vremenom ubacuje u nižu brzinu i usporava, ali film i dalje ima prirodan "flow", lijepo teče tijekom svake od 180 minuta i uvlači u priču i likove, stvarajući hipnotički učinak na gledatelja na opetovano gledanje.

"Magnolija" je prva drama koju je autor ovog retro(per)spektivnog teksta, fasciniran filmom kao 20-godišnjak, gledao dvaput na velikom ekranu u razmaku od nekoliko mjeseci ("Marjan", Ljetno kino "Bačvice"), a takve repete su dotad bile rezervirane za blockbustere poput "Istinitih laži", "Umri muški 3", "Brisača" ili "Matrixa". Koliko su ta dva (kino)gledanja bila formativna, potvrdila je friška obnova gradiva.

U sjećanju je ostalo dosta toga i "Magnolia" je jedan istinski nezaboravan film apsorbirajuće melankolije/depresije i opipljiva osjećaja za humano(st), trajno pamtljivih likova/fenomenalnih glumačkih partija i moćnih scena koji vas svaki put okupira danima nakon što ga pogledate.

"Ponekad brkam melankoliju s depresijom", kaže u jednom trenutku Donnie Smith (William H. Macy), nekadašnje kvizaško čudo od djeteta, danas neostvareni sredovječni muškarac čijim bi izgubljenim koracima mogao krenuti Stanley Spector (Jeremy Blackman), mali natjecatelj na kvizu "What Do Kids Know" pod vodstvom Jimmyja Gatora (Philip Baker Hall).

Melankolija i depresija pupaju u "Magnoliji" i likovima filma, ali u konačnici će procvjetati u katarzičnu dramu za njih i gledatelja. Veliko postignuće redatelja jest da gledatelj može prepoznati sebe ili spoznati neku emotivnu i inu istinu u mnogim likovima, volio ih ili ne, bili bliski njemu ili potpuno različiti, a povezanosti/slučajnosti djeluju sudbinske i životne, neovisno o kozmičnosti, premda ih je "povezao" scenarij, Andersonova nevidljiva "Božja ruka" koja upravlja njihovim konekcijama i križa im putove.

Kvazi-dokumentaristički uvod, s pričama o vješanje tri muškarca, roniocu i (samo)ubojstvu, priprema gledatelja na neobjašnjive događaje ("Obično kažemo tomu ni u filmu ne bi vjerovao") koji će simbolički kulminirati u završnici "Magnolije", kad kišu koja u par scena lijeva kao iz kabla zamijeni pljusak žaba da netko, u američkom stilu, može reći "it's raining cats and frogs".

Najzanimljivija su druga i treća priča. Ronioca je slučajno "pokupio" pilot kanadera (i to nakon što su se jedne večeri sreli u kockarnici), uzimajući vodu za gašenje požara i zajedno s njom ga ispustio u šumu. Mladi samoubojica je, pak, padajući s krova, proletio pokraj prozora vlastita stana i dobio metak iz sačmarice u ruci njegove majke koja je ciljala u njegova oca i promašila; da nije bio napucan, mladić bi ostao živ jer bi sletio na zaštitnu mrežu.

Slučajnosti i povezanosti su svuda oko nas na mikro i makro planu koji se u filmu iznimne emotivne težine pretapaju pa osobno i intimno (likova, nas samih) postaje kolektivno, a kolektivno – osobno i intimno. Utoliko, Anderson se drži širokog kadra i krupnog plana glumca, kako od kamermana traži TV novinarka (April Grace) prije intervjua s Frankom T.J. Mackeyjem u tumačenju fantastičnog, za Oscara pokradenog Toma Cruisea, čak i u odnosu na izvedbu Jerryja Maguirea.

Cruise je isprve "cruiseovski" prčevit kao seksualni "Zavedi i uništi" guru ("poštujte kitu i ukrotite mindžu") da bi subvertirao svoj tip uloge nakon što se Mackey počne emotivno raspadati pred kamerom, novinarkinom i Andersonovom, na spomen oca Earla Partridgea (Jason Robards).

Otac je napustio njega i majku, a sada umire u bolovima pred očima mlađe žene Linde (Julianne Moore) i bolničara Phila Pharme (Philip Seymour Hoffman). Posljednja želja starca na samrtnoj postelji jest vidjeti još jedan, posljednji put sina. Kad se to dogodi, svjedočimo možda i najsnažnijoj sceni filma: Mackey govori ocu na izdisaju da ga mrzi i neutješno jeca uz njegov krevet.

Emotivno se raspada i Linda: kaje se što se udala za Earla zbog novca i varala ga jer shvaća da ga je sada uistinu zavoljela. U raspadajućem stanju je i Gatorova kćerka, traumatizirana ovisnica Claudia Wilson (Melora Walters), koja ne može otići na "dejt" s usamljenim policajcem Jimom Kurringom (John C. Reilly) bez šmrkanja kokaina.

Anderson je napravio karakternu studiju s nizom likova koji će pred kraj filma simultano zapjevati jednu od pjesama Aime Mann kako se ne bi osjećali sami i usamljeni. Početni stih otpjevan u "Magnoliji", "One is the loneliest number", najavljuje njihovo finalno emotivno (pročišćenje) kad žabe počnu padati s neba poput Božjih suza skupne katarze.

Danas ‘Magnolia‘, prekosutra ‘Licorice Pizza‘

Kadar pada jedne žabe vjerojatno je utjecao na prizor padanja bombe u "Pearl Harboru" i kapljice kiše/Božje suze u "Pasiji". Anderson se nakon ovog filma malčice opustio s "Pijanima od ljubavi", a onda ubacio u višu dramsku brzinu s "Bit će krvi", "Masterom" i "Fantomskom niti", nakratko prekinutu s ležernijom "Skrivenom manom". Od ovog četvrtka u hrvatska kina dolazi njegov novi film "Licorice Pizza". P.S. "Magnolija" se prikazuje 11. siječnja u večernjim satima na TV1000.

item - id = 1158365
related id = 0 -> 1159428
related id = 1 -> 1159243
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. siječanj 2022 16:50