Infarkt je zabilježen u Skopju tijekom premijernog TV prikazivanja prvog pravog srpskog (i jugoslavenskog) horor filma "Leptirica" (1973.), nastalog u produkciji Televizije Beograd. Jedan Makedonac je, navodno, doslovce umro od straha gledajući "Leptiricu" polovicom travnja 1973. godine. Legenda o najstravičnijem domaćem filmu brzo se proširila i "Leptirica" se ušuljala u kolektivne snove "od Vardara pa do Triglava", postala najveći horor fenomen bivše Jugoslavije.
Zanimljivo, "Leptirica" počiva upravo na legendi i folkloru, odnosno mitovima i mistifikacijama, narodnom vjerovanju i praznovjerju djedova i baka. TV film u režiji Đorđa Kadijevića, redatelja imotskog podrijetla rođenog u Šibeniku, nije samo inspiriran pripovijetkom "Posle devedeset godina" srpskog pisca seoskog realizma Milovana Glišića.
Inspiriran je i legendama o "prvom srpskom vampiru" Savi Savanoviću, seljaku iz sela Zarožje koji je nakon smrti živio u starom mlinu, napadao seljake kad bi došli mljeti žito i pio im krv, a spominje se u Gliševićevoj priči, kao i u filmu. "Kakav Sava Savanović, kakvi vampiri", govore seljaci uvjereni kako nema razloga za strah.
Kao što se prepričavala legenda o Savanoviću, tako se prepričavala i legenda o "Leptirici", možda i najkultnijem i najnezaboravnijem filmu u povijesti jugoslavenske kinematografije. Svatko tko je sedamdesetih, pa i osamdesetih vidio "Leptiricu", a vidjeli su je gotovo svi, nije film tako lako zaboravio.
O "Leptirici" se naveliko pričalo i prepričavale su se dvije ključne horor scene. Strah od "Leptirice" prenosio se s koljena na koljeno tako da je film i osamdesetih umio preplašiti nove naraštaje gledatelja kojima je također mogao biti jedna od prvih (ili čak prva) inicijacija u žanr horora, jednako kao što je to bio generaciji sedamdesetih. Ništa čudno.
Kadijević je imao dobar osjećaj za horor i režirao nekolicinu audiovizualno prilično upečatljivih stravičnih scena: 1) zvuk strašnog huka neke zvijeri nalik glasanju hibrida sove i majmuna, 2) nagovještaj dolaska monstruma nakon što se mlin prestane okretati uz gašenje šterike, 3) kadar crnih kandži mračne prikaze na bijelom brašnu, iskolačenih očiju kako vrebaju kroz procjep dasaka i oštrih očnjaka vampira u krupnom planu, 4) "twist" prizor kad predivna nevina djevojka iskezi vampirske zube.
Svaki od tih trenutaka još uvijek funkcionira hororski prilično dojmljivo, a onda su izazivali noćne more i zasijecali se u pamćenje kao što se vampirski zubi zasijecaju u vrat. "Leptiricu" nije bilo lako pogledati, ali još je teže bilo zaspati nakon filma danima, tjednima pa i mjesecima. Nije teško dokučiti zašto.
Horor početkom sedamdesetih nije još doživio žanrovski "boom" kakvog znamo. U jugoslavenska kina (i na domaće televizije) tek su trebali stići zvučni filmovi kao što su "Istjerivač đavola", "Teksaški masakr motornom pilom", "Ralje", "Carrie", "Pretkazanje", "Noć vještica" ili "Alien", o hororima osamdesetih poput "Isijavanja", "Američkog vukodlaka u Londonu", "Stvora", "Strave u Ulici brijestova", "Muhe"... da i ne govorimo.
Prosječan domaći čovjek mogao je do 1973. vidjeti, recimo, "Psiha", "Rosemarynu bebu", "Ptice", "Pad kuće Usher", "Nevine" i Hammerove vampirske horore s Christopherom Leejem kao Drakulom. A "Leptirica" je, k tome, bila prvi horor domaćeg kolorita i prebacila je stravu iz zabačenih motela, opsjednutih kuća i gotičkih dvoraca na jugoslavensko selo da užas bude opipljiviji.
Horor je išao ukorak s lokalnim folklorom, narodnim vjerovanjima o nekim nečistim silama, ali i ovdašnjim ljudima i krajobrazima (brda, livade i potoci, "krive jaruge i krivi brijestovi"), otprilike kao da je "Breza" Ante Babaje pretvorena u film jeze. Tko je imao televiziju na selu, kuku njemu ako je gledao "Leptiricu", osobito ukoliko je živio sam.
"Ti noćiš ovdje? Sam? I nije te strah?", prikladan je citat s početka filma. S druge strane, tko nije imao TV, doznao je za film od drugih ili kad bi mu u posjet došao netko iz grada i usadio strah u kosti. Posjet selu bio je posebice nelagodan za klince nakon gledanja "Leptirice" zbog ambijenta i atmosfere prepoznatljivih iz filma.
Teško da će ih jedan Michael Myers ili Alien zaskočiti na selu, ali Leptirica bi možda mogla, čak i ako ne prolaze pokraj nekog ukletog mlina, gdje je vampir napao mlinara u prvoj hororskoj sceni filma, a Kadijević cijelu sekvenciju orkestrirao u krupnim planovima, vješto skrivajući figuru napadača kako bi potencirao strah od nepoznatog.
Klinci filmofili u međuvremenu su odrasli i više se ne boje (na momente demodirane) "Leptirice", ali mogu se podsjetiti inicijalnog straha pa i cijeniti film kao takav ako ga stave u širi kontekst. Iz današnje perspektive "Leptirica" se fino uklopila u folk horor strujanja 1973., godine kad je premijeru imao i kultni britanski "Čovjek od pruća" ("The Wicker Man").
Uklapa se i u moderni trend tzv. "elevated" horora poput "Festivala straha" ("Midsommar") u kojem se zbivanja, neobično za film strave, također većinski odvijaju po danu. Jer, baš kao u "Leptirici", strava u "elevated" žanrovcima nije uvijek istinska, već svedena na dvije-tri scene, a često je metafizička i začudna u isprepletanju realističnog i nadrealnog, dok se horor miješa s društvenom ili političkom satirom, ironijom i crnim humorom.
Selo, običaji i seljaci koji "love vukodlake po jarugama" meta su podsmijeha u filmu koji znade koketirati i s blesavom narodnjačkom komedijom sa scenama kakve otupljuju oštre zube horora kad protagonist Strahinja (Petar Božović) bude prekriven brašnom od glave do pete ili se kadru nalaze pijani i traljavi seljani.
Takve scene nerijetko djeluju zastarjelo, ali "Leptirica" je zakoračila ispred vremena kad je veliki fokus stavila na Strahinjinu ljubav, pastiricu Radojku (prekrasna Mirjana Nikolić). "Vidi je, k‘o leptirica", govore seljaci za mladicu koju mnogi svojataju kao da je njihovo vlasništvo, počevši od njezinog "oca", a ona ispod imidža bosonoge anđeoske ljepotice na proplanku iz lirske pastorale skriva nešto mračno, predatorsko, erotsko-demonsko, tj. vampirsko.
Time film izokreće muško-ženske uloge i izvrće dotadašnja (psiho)seksualna čitanja unutar žanra s naraslim očnjacima i glogovim kolcima. Do 1973. vampire su uglavnom utjelovili zavodnici muškog roda poput Drakule i njihove žrtve bile su nevine djevojke. Ovdje je situacija obratna. Vampir je nevina djevojka, žrtve su muškarci.