"Promijenio sam se, sada sam drukčiji", uvjerava nas Alain Lefevre, junak "Legionara" (1998.) u mišićavom tijelu Jean-Claudea Van Dammea. Kroz Lefevrea je progovarao sam Van Damme, predstavivši se u ovom filmu u drukčijem, najmanje akcijskom izdanju.
Van Damme je u svojim ranijim filmovima unosio određenu količinu drame boreći se na "underground" turnirima ("Kickboxer", "Lavlje srce"), glumeći modernog Shanea ("Usamljeni zaštitnik") i putujući kroz vrijeme ("Vremenski policajac"), ali ne bi zapostavio udaranje, mahom leteće udarce nogom kao zaštitni znak.
No, "Legionnaire" je predstavio Van Dammea u ulozi boksača, ne "kickboxera", tako da glumac u ringu na početku filma nije podigao nogu i ispalio nijedan "mawashi geri", kamoli u zraku. A kad se Lefevre pridruži Legiji stranaca, ista stvar – Van Damme samo puca iz pušaka s bajunetama ili strojnica nasred pustinjskih dina Sahare.
Ništa od njegovih "trade-mark" udaraca koje je ostavio u prethodnim filmovima "Najveći rizik", "Dream Team" i "Pakleni udar", premda će mu nakon jedne kraće tučnjave netko komplimentirati "bolju borbu nisam vidio s ove strane bare" jer očito nije gledao pravog Van Dammea u akciji.
Pa ipak, "Legionar" je došao prerano za publiku koja nije znala što bi s filmom očekujući nešto standardnije od Van Dammea, još nespremna da se njezin miljenik drzne napraviti drastičniju promjenu, biti realističniji i ostaviti trag u dramskom pijesku. Tu je bio problem u ondašnjoj recepciji podcijenjenog, a poštenog filma koji je odbio fanove nudeći premalo "vandammeovštine", izuzev obligatornog kadra glumčeve nage stražnjice.
Istovremeno, stigao je prekasno za struku i kritiku da bi u nekom drugom smjeru trasirao (tada već blago posrnulu) karijeru glumca s "etiketom" akcijske zvijezde i požurio s dramskijim ulogama poput one sjajne u "JCVD-u". Ideju za film Van Damme je dobio 1994., kad su mu u kina izašli "TimeCop" i "Streetfighter", ali trebalo je proći još četiri godine da se preseli na ekran.
Zamislimo samo da je snimio "Legionnaire" umjesto "Streetfightera", tko zna kako bi njegova priča završila. Ali, tu smo gdje jesmo: Van Dammeova zvijezda je počela gubiti sjaj baš krajem devedesetih, no "Legionar" je uz "Replikanta" najbolji ili najmanje loš uradak iz njegove posljednje hollywoodske/(pred)milenijske faze, za koplje ili bajunetu iznad "Universal Soldier 2", "Inferno", "The Order", "Derailed"... koji su ga preselili iz kina u videoteke, iz raskoši Hollywooda u glib Istočne Europe.
Van Damme kao da je potajice to naslutio kad je koncipirao priču o junaku koji bježi sa Zapada u Legiju stranaca gdje "marširaš ili gineš". Dakle, prolazi obratan put od njegova legionara Leona u filmu "Lionheart". Leon je metafilmski pobjegao iz Legije stranaca u Ameriku/Hollywood i karate borbama se probijao do vrha, a Lefevre je nakon uspješne karijere borca (boksača) iz Marseillesa sa snovima o Americi samoprognan u Legiju stranaca, "glib čovječanstva", gdje može dobiti drugu šansu u životu.
"Mnogi gledaju tvoje borbe", govore u uvodnim minutama Lefevreu koji, poput Willisova Butcha u "Paklenom šundu", odbija da "njegovo dupe padne u drugoj rundi", prema traženju lokalnog gangstera Galganija (Jim Carter; "Downton Abbey"). Mafijaš je, k tome, u vezi s Alainovom bivšom zaručnicom Katrinom (Ana Sofrenović; "Ubojstvo s predumišljajem"), djevojkom spremnom da ode s junakom u Ameriku.
Prije nego što se "Legionairre" smjesti u žanru ratne akcijsko-avanturističke drame, film se u uvodu razvija kao potencijalno solidna gangsterska melodrama po uzoru na "Carlitov način" (Katrina čeka Alaina na željezničkom kolodvoru), s daškom "cancana" i ambijentiran u dvadesete, kad se odvijao i Van Dammeov glumačko-redateljski projekt "Zlatni zmaj".
Kao da je Van Damme tražio nekakav komfor prije nego se otisne izvan komforne zone. Zato je i Lefevre legionar kao Leon, no "Legionar" nije "Lavlje srce", premda osim Van Dammea dijeli i Sheldona Letticha ("Krvavi sport", "Osveta blizanaca") u ulozi scenarista.
Nije to posebno originalan film s obzirom da djeluje kao mješavina "legijsko-stranačkih" klasika "Beau Geste" s Garyjem Cooperom i "Marširaj ili umri" s dvojcem Gene Hackman-Terrence Hill te Stalloneova "Ramba III" (spektakularna pustinjska, pješčana akcija) od kojeg je posudio redatelja Petera MacDonalda.
Isto tako, nije to ni film bez ratne tipologije u karakterizaciji likova, od strogog zapovjednika (Steven Berkoff; "Rambo II") koji legionarima savjetuje "zadnji metak sačuvajte u džepu; ne za neprijatelja, za sebe", do pravičnog, slabog i pokvarenog vojnika iz Legije stranaca koji žele ostaviti ovaj ili onaj trag u pijesku.
Međutim, ne samo da "Legionnaire" nije bio tipičan Van Dammeov film, već ni američki "mainstream" devedesetih, izgledajući kao dobrodošlo staromodna epska pustolovina snimljena na potezu od četrdesetih do šezdesetih u kojoj su mogli glumiti Cooper ili Tyrone Power.
Film poput "Legionara" u devedesetima je slovio za rijetkost kao i "Engleski pacijent". "The English Patient" je bio romantični odgovor na pustinjsku epičnost Leanova klasika "Lawrence Of Arabia", a "Legionairre" akcijsko-ratni. Glazba Johna Altmana i fotografija za Oscara nominiranog Douglasa Milsomea ("Full Metal Jacket") epskog su zamaha.
Nastao u produkciji Edwarda R. Pressmana ("Pustara", "Conan Barbarin", "Podmornica", "Wall Street", "Vrana"), s budžetom od 35 milijuna dolara, posrijedi je vjerojatno najepskiji i najambiciozniji Van Dammeov film, najbliže što je glumac došao svome "Lawrenceu od Arabije", neovisno o tome da je s 95-minutnim trajanjem i zbrzanim krajem bio prekratak da bude istinski "leanovski" ep bogate karakterizacije likova i akcije u širokom formatu slike.
MacDonald i Milsome, svejedno, koriste svaku priliku da posnime impresivne izlaske i zalaske sunca iznad marokanske pustinje. Upravo je izvrstan široki kadar/total konjanika (arapski vođa Abd-El Krim) na uzvisini ispred sunca nakon napada lokalnih plemena na legionare, uljeze u njihovoj zemlji, u autentičnim pustinjskim scenama borbe do zadnjeg čovjeka u kojima gledatelj osjeća pijesak u čizmama i zrake sunca na mačetama/bajunetama.
U orkestracijama konjaničkih i topovskih napada, tj. bitaka na visokoj skali logistike i kaskaderstva, MacDonald podsjeća da je radio "Ramba III". Uspoređene s masovnim scenama "Legionara", slične "masovke" Legije stranaca u našem "Generalu" ispadaju amaterske.
Ističe se završna opsada legionarske utvrde s epilogom u proročkoj poruci arapskih lokalaca (budućim) zapadnjačkim vođama. "Ovo ih čeka ako nastave napadati našu zemlju", obećava Abd-El Krim ispred utvrde u ruševinama. "Legionnaire" na kraju ostavlja i politički trag u pijesku Sahare.