Poigravanje s očekivanjima karakterizira "Kuću straha" ("The Rental"), redateljski prvijenac mladog glumca Davea Franca koji je ljetos fino punio američka "drive-in" kina. S osmjehom od milijun dolara, Franco je najpoznatiji po ulogama u komedijama pa je bilo za očekivati da će debitirati u tom žanru kad je krenuo koracima starijeg brata Jamesa i stao iza kamere.
Međutim, Franco se odlučio na krajnju suprotnost komediji – psihološki (horor) triler koji počinje kao drama o muško-ženskim odnosima i raspadu veza. Već u startu Franco vješto izvrće očekivanja i nastavlja u tom tonu. Nakon što Franco predstavi dva od četiri glavna lika, Charlieja i Minu (Dan Stevens, Sheila Vand), njihov govor tijela navodi gledatelja da pomisli kako su oni romantični, a ne poslovni partneri, dok se dive "Airbnb" ponudi za kuću na obali sa zaslona računala.
"Prelijepo je, gledaj tu jebenu obalu, jebeš sve zaslužili smo", planiraju oni proslaviti zatvaranje financijske konstrukcije.
Tek kad Charliejev brat Josh (Jeremy Allen White) uleti u kadar, biva jasno da je Mina njegova djevojka i da se plan kuje za vikend-bijeg u pariće. Dakle, Josh i Mina plus Charlie i njegova partnerica Michelle (Alison Brie).
Kad parići stignu u atraktivni i izolirani "Airbnb", okružem morem i liticama, čovjek bi mogao zaboraviti da gleda hororski triler, unatoč intruzijama tenzija i slutnji da stvari mogu poći naopako. U to ime govori pojava jezivog menadžera (Toby Huss), "jebenog čudaka" koji je naizgled sklon rasističkoj diskriminaciji (čini se da je odbio Mininu rezervaciju zbog njezine boje kože da bi prihvatio Charliejevu) i ulasku u kuću kad su gosti vani u šetnji (pod izlikom da ostavi teleskop za promatranje zvijezda).
Ipak, "Kuća straha" se više ponaša kao nezavisnjačka drama po mjeri koscenarista Joea Swanberga, centrirana na psihoseksualnu karakternu dinamiku i konverzaciju ljudi zapelih zajedno pod istim krovom, gdje će neračišćeni računi polako izlaziti na površinu i doći na naplatu, posebice nakon drogirane večeri i nježnosti u "jacuzziju".
Kako se odnosi među likovima postupno pogoršavaju i kompromitiraju, tako "The Rental" radi "twist", neprimjetno mijenja žanrovske brzine i polako klizi s litice u razjapljene ralje trilera i horora iz podvrste invazije na kuću i "slashera".
Žanrovi kao da su samo čekali da se prijetnja o razdoru bliskih odnosa iznutra materijalizira i postane izvanjska, od nekog maskiranog "stalkera" i voajera, utjelovljenja hororske zadatosti lišene pozadinske priče, koji time hrani poremećeni um i posredno očitava Francovu kritiku sveopćeg "online" nadgledanja i invazije u privatni prostor.
Rođen 1985., na vrhuncu popularnosti psihoseksualnih trilera i "slashera", Franco zna što hoće i iznenađujuće uspješno i zrelo prenosi vibru već viđene žanrovske kinematografije osamdesetih i za njega formativnih trilerskih devedesetih (npr. "Consenting Adults" Alana Pakule), ali i svega što je nastavio gledati ("The Strangers", "Vacancy", "The Invitation") na relaciji prošlost-sadašnjost, od Hitchcocka ("Psycho") do Hanekea ("Funny Games").
Možda "Kuća straha" neće izazvati horor od (budućeg) rentanja "Airbnb-a" kao "Psiho" za motele, no svejedno projicira nelagodu i paranoju od iznajmljivanja, utoliko da biste, prepadnuti spoznajom "netko nas (potencijalno) promatra", mogli tražiti skrivene kamere u glavi tuša – kakve pronalazi Mina – jednom kad se ukine koronska zabrana putovanja.
"The Rental" postaje voajerska napetica sporogorećih, umješno intenziviranih tenzija većinski lišenih prozirnih "bu" prepada i sve zlokobnije atmosfere naviještene subjektivnim kadrovima misteriozna promatrača kojeg ne vidimo, već mu samo čujemo disanje, te pojavom magle koja hororski obavija i guta kuću iz snova da postane razglednica iz snomorica.
Da Haneke režira "Noć vještica" ili "Petak 13." i da se Michael Myers/Jason Voorhees s tinejdžera prebace na "stalkanje" kompleksnijih trideset-i-nešto godišnjaka i izvješte se u postavljanju skrivenih kamera, moguće da bi taj film ispao kao Francov. Mladi redatelj ne skriva što je sve gledao za inspiraciju, ali u "Kući straha" se osjeća ugodno kao kod kuće i uspijeva je načiniti svojom kućicom-slobodicom. Svojim domom.