Škorpionski ratnik iz “Povratka mumije”, u tumačenju wrestlerske zvijezde Dwaynea “The Rock” Johnsona, bio je široj publici dovoljno atraktivan lik da dobije vlastiti film. Upoznali smo ga u prologu kao ratničkog osvajača zlikovačkog potencijala koji je ostvario do kraja filma kad su ga kompjutorski efekti pretvorili u nakaradnog “minotaurskog” čovjeka-škorpiona XXL veličine da megdani s junakom Rickom O’Connellom, pa i negativcem Imhotepom.
Srećom, “Kralj škorpiona” (“The Scorpion King”, 2002.) predstavlja titularnog lika, pravog imena Mathayus, prije zbivanja u “The Mummy Returns”, odlazeći dalje u prošlost i od onog prologa. Dakle, “Kralj škorpiona” je istovremeno pre-prednastavak “Povratka mumije” i “spin-off” popularne “The Mummy” franšize, a tako postavljen mogao je lika iz naslova prikazati kao prapovijesnog akcijskog heroja iz vremena “tisuća godina prije piramida”.
Metamorfozu od negativca do junaka prošao je Terminator u tumačenju Schwarzeneggera koji je bio najveći uzor prilikom Johnsonova transfera iz svijeta “wrestlinga” u svijet kinematografije.
Za režiju filma “The Scorpion King” uposlen je Chuck Russell, režiser Schwarzeneggerova “Erasera”. Komičnog “sidekick” lika glumi Grant Heslov koji je odigrao jedan takav lik u “Istinitim lažima”.
K tome, film je bio očiti pokušaj da “The Rock” dobije svoga “Conana Barbarina” i postane Schwarzenegger za novi milenij. Sličnosti je mnogo, počevši od toga da je Mathayus posljednji Akkadijanac, “zadnji od svoje vrste”, kao što je Conan posljednji Cimmerijanac, ali postoje i neke razlike.
Mathayus traži osvetu za smrt starijeg brata Jesupa (Branscombe Richmond; “Dinamit Jackson”) kojeg je ubio tiranin Memnon (Steven Brand) tijekom osvajačkih pohoda sa svojom “neustrašivom hordom”, slično kako se Conan želi osvetiti Thulsi Doomu za to što je ubio njegove roditelje.
Thulsa je bio impresivan negativac, viša liga za Memnona: on je odveć nepamtljiv za nekoga koga bije glas “najvećeg mačevalaca kojeg je svijet ikad vidio” i “nijedan smrtnik ne može ga poraziti”, a nije ni fizička prijetnja za junaka kao npr. nubijski kralj Balthazar (Michael Clarke Duncan; “Armagedon”, “Zelena milja”).
U osvetničkoj odiseji Mathayusovi slučajni partneri su lopov Arpid (Heslov) i čarobnica Cassandra (Kelly Hu; “X-Men 2”, “Turnir smrti”), znači kao Subotai i čarobnjak Akiro u “Conanu”. Arpid nije spretan ni intrigantan poput Subotaija i više podsjeća na Conanova kompanjona Malaka u “Conanu razaraču”, a čarobnjak je promijenio spol, pomladio se i postao seksi.
Napokon, Mathayus će (nije neki “spoiler”) svrgnuti vladavinu Memnona i postati vladar kraljevstva, doduše s kraljicom, za razliku od usamljena Conana čija Valeria nije dočekala kraj filma. Pomak “Kralja škorpiona” prema “Conanu”, tj. odmak od “Mumije” bio je logičan.
Johnson je tjelesnošću bliži Schwarzeneggeru nego Brendanu Fraseru, logičniji za utjelovitelja conanovskog junaka, a ne modernog Indiane Jonesa. Poveznice s Fraserovim filmovima su prilično labave (pustinja kao jedno od mjesta radnje), ali pozitivna stvar jest da je “The Scorpion King” lišen obilate uporabe kompjuterski (de)generirane slike koja se otela kontroli od “The Mummy” do “The Mummy Returns”.
”Kralj škorpiona” izvlači deblji kraj uspoređen s drugim “Conanom”, kamoli prvim ili “Hrabrim srcem”, “Trinaestim ratnikom” i “Gladijatorom” kad smo kod epskih povijesnih filmova bližih njegovom godištu, odnosno “Gospodarom prstenova” (vršnjačke “Dvije kule”) ako u računicu uvrstimo i fantazije “mača i magije” s kojima koketira. Ovo je “Conan” za siromašne.
Po dometima je “The Scorpion King” malo iznad remakea “Conana” (Jason Momoa), “Gospodara zvijeri”, “Crvene Sonje” i “Kulla osvajača”, negdje u razini “Witchera” s Henryjem Cavillom kojeg je Johnson vratio kao Supermana na kraju “Black Adama”, no to nažalost nije zaživjelo. Nije film toliko loš koliko je prosječan i formulaičan, reklo bi se “ništa specijalno”.
Svakako može biti gledljiv za ljubitelje akcije i avanture s pustinjskim olujama, zapaljenim mačevima, vatrenim mravima, ljutim gujama itd. Neke od scena imaju štih staromodne “matinejske” pustolovine a la “Mumija”, poput skrivanja iza kotrljajućeg gonga (“Indiana Jones i Ukleti hram”).
Akcijske avanture o Indiani Jones negdje su u primozgu “Kralja škorpiona”, kao i Bond-filmovi. Kad katapultirani Mathayus aterira u harem krcat ljepoticama, “Octopussy” je prva asocijacija, čak i prije nego Johnson podigne obrvu poput Rogera Moorea, a Cassandra kao lik može podsjetiti na Solitaire iz “Živi i pusti umrijeti”, samo što je više seksi, doduše po mjeri PG-13 predikata, s dugom kosom da joj strateški pokriva nage grudi.
Film parafrazira i izjavu iz “Ramba III” kad Jesup kaže negativcu “Neka ti se bogovi sažale jer moj brat neće”. Međutim, “The Scorpion King” nijednu pozajmicu ne uspijeva “autorizirati”, načiniti svojom, donijeti nešto kako-tako novo, izuzme li se činjenica da Mathayus ulazi u film penjući se i tegleći tešku stijenu.
“The Rock” i “rock” (stijena), zgodno. Johnson nije Schwarzenegger, ali ima karizmu, imponira tjelesnošću i rođen je da ponese titulu akcijske zvijezde. “Kralj škorpiona” je za njegovu karijeru odigrao dvojaku ulogu. S jedne strane, predvidio je da bi mogao postati kralj Hollywooda. S druge, predodredio ga je kao glumca mahom osrednje-slabih blockbustera, nekoga tko još uvijek nije snimio neki istinski odličan, veliki film poput uzora Schwarzeneggera.