"Moj san je snimiti film koji je iskren, pravi i dramatičan", maštao je Jack Horner, filmaš, u "Kralju pornića" ("Boogie Nights", 1997.). U interpretaciji preporođenog Burta Reynoldsa, Horner je snimao egzotične filmove za odrasle dvosmislenih naslova tipa "U unutrašnjosti Amber", ali je bio više od prosječnog pornografa – režiser umjetničkih aspiracija.
"Mnogo dobrih američkih zelembaća treba da se snimi film. Imaš kameru, film, zvuk, svjetla...", objašnjava on proces snimanja Eddieju Adamsu (probojna uloga Marka Wahlberga), peraču posuđa u noćnom klubu i budućoj porno-zvijezdi zvučnog imena Dirk Diggler.
Sve to je potrebno da bi se snimio dobar, važan (porno) film, a Horner upravo takvima naginje kako gledatelji ne bi napustili kino prije kraja, već da ih, kad svrše i namire osnovnu glad za velikim grudima itd., u dvorani zadrže gluma i filmska ljepota, fotografičnost kako bi rekao njegov kamerman Kurt Longjohn (Ricky Jay).
Režiser i scenarist "Kralja pornića" Paul Thomas Anderson nije pornograf, ali mogao se na početku karijere, na setu svog drugog filma nakon prvijenca "Teška osmica", prepoznati u Hornerovoj strastvenoj filmaškoj filozofiji. Anderson je režirao "Boogie Nights" i kao film o filmu, filmaštvu i filmskoj industriji na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, neovisno o prefiksu "porno" ili sufiksu "za odrasle".
Kad Diggler počne snimati svoj prvi pornić sa zvijezdom Amber Waves (izvanredna Julianne Moore), kamera Andersonova snimatelja Roberta Elswita nježno penetrira u kameru Hornerova direktora fotografije. Prizor je definicija filma unutar filma i ljubavnog pisma filmaštvu.
Kamera se nakratko nastanjuje unutar kamere da bi iznutra zabilježila porno-akciju i potom prebacuje pogled na filmsku vrpcu koja dolazi do kraja i treba je promijeniti. "Rez, odlično, sjajan posao", viče Horner kasnije kad se scena snimi, a sličnu pohvalu je zasigurno i Anderson uputio ekipi svog filma, od Elswitta do Moore i Wahlberga koje je proslavio i pretvorio u zvijezde.
Pišući i režirajući "Kralja pornića" Anderson je možda u sebi snivao Hornerov san o snimanju filma koji je "iskren, pravi i dramatičan". Možda je i nakon snimanja mislio da nešto tako još nije postigao pa je svakim idućim filmom tipovao na još veći perfekcionizam, od "Magnolije" preko "Bit će krvi" do "Mastera" i "Fantomske niti".
"There Will Be Blood", "Master" i "Phantom Thread" su dramatičniji filmovi od "Boogie Nights", ali ne nužno i "praviji" u onom "movie" smislu, posebice ne filmofilski/ljudski "iskreniji". Od "Bit će krvi" Anderson je počeo ići u "kubrickovski" manijakalno-pedantnu krajnost i snimati fascinantne, no pomalo studene i distantne filmove kojima se filmofil nema potrebu višekratno vraćati, osim ako ih neće režijsko-glumački izučavati i analizirati.
S druge strane, raniji Andersonovi filmovi kao "Hard Eight", "Magnolia" i, naročito, "Boogie Nights" mogu se gledati stotinu puta. Potpisnik ovih redaka se dobrano nagledao "Kralja pornića" i svaki put guštao u režiji, glumi, "altmanovskoj" galeriji živopisnih likova (Rollergirl, Little Bill...) i antologijskim momentima ("kolni prilaz"), ali nije mu bio problem opet baciti oko, neovisno o tome što ga je pogledao unatrag dvije godine u "Kinoteci" u sklopu "in memoriama" Reynoldsu.
Posljednje gledanje potvrđuje da se Anderson prepoznao u Horneru kao iznadprosječni američki nezavisni filmaš s kraja devedesetih, u periodu kad je svatko htio biti "novi Tarantino", što je kovanica koja se lijepila mnogima, pa tako i njemu, redatelju kojemu je uspjeh drugijenca ("Boogie Nights"/"Pulp Fiction") izvukao prvijenac iz sjene ("Teška osmica"/"Psi iz rezervoara"). Tako, u Hrvatskoj smo najprije gledali "Kralja pornića" pa tek onda izmjerili težinu osmice u "Hard Eight", slično kao što smo prvo upoznali Tarantina preko "Paklenog šunda".
Anderson je bio Tarantino, ali je bio i Anderson. Vidjelo se to u njegovom prvijencu, a posebice drugijencu, u fenomenalno napisanoj, režiranoj i glumljenoj sceni kad propali Dirk s jednako propalim porno-prijateljima Reedom Rothchildom i Toddom Parkerom (John C. Reilly, Thomas Jane) odlazi prodati kokain u kuću zloglasnog dilera Rahada Jacksona (fantastični Alfred Molina).
To je jedna od najboljih i najnepredvidljivijih scena devedesetih i šire, redefinicija crnohumornog krimića, savršen brak tenzije i komedije, potencirana sekvencija s Garyjem Oldmanom iz "Prave romanse". Rahadov monolog o audiokasetama koje voli miksati po svom guštu jer mrzi redoslijed slušanja nametnut od strane izdavačke kompanije, njegova uživljenost kad pjesma "Sister Christian" grupe Night Ranger kreće ka vrhuncu i pjevanje "Jessie's Girl" Ricka Springfielda... čista antologija komedije.
Istovremeno, fitilj tenzije se opet i iznova potpaljuje učestalim pucanjem petardi, na što se Dirk, Todd i najviše Reed svako malo prenu i poskoče na trosjedu, kao i otkriće da "crnac ima oružje u jakni", a pištolj ubrzo vadi i nadrogirani Rahad upirući cijev u njih i sebe prijeteći da će potegnuti okidač ("Izazivate me!?"). Nepunih deset minuta trebalo je Andersonu da napuči kadar komedijom, trilerom i tragedijom oslikanom na licu Dirka kad shvati koliko je nisko spao na dugom putu do dna.
Druga polovica filma "scorseseovski" kronicira pad i bijedu pornozvijezda nakon prikaza njihova uspona i sjaja u prvoj. Bio je, dakle, Anderson i Scorsese, ne samo Tarantino – predstavljanje likova u noćnom klubu izvedeno je u još dužem i neprekinutijem kadru u odnosu na "Dobre momke", a posvetu je dobio i "Razjareni bik" u Digglerovoj pripremi za izlazak na scenu ispred zrcala ("Ja sam šef/velika zvijezda...").
"Scorseseovski" efekt domina i promjena tona u nešto mračnije naviješteni su u trenutku kad jedan lik prospe sebi mozak na ispraćaju 1979. i dočeku 1980. godine. Bang, ekran se zacrni i natpis ispiše "osamdesete". Smjena dekada kod Andersona ima dugoročne metafilmske konotacije.
Osamdesete su bile prijelomnica u svijetu filmova za odrasle i "novog Hollywooda" (promašaj "Vrata raja"). Pornići su se u sedamdesetima snimali na filmu, igrali u kinima, znali biti autorski i umjetnički, da bi masovnom pojavom videa uglavnom postali jeftini izlog genitalija i kolekcija ševe do besvijesti.
Snimajući "Boogie Nights", Anderson je zasigurno između redaka ciljao na tranziciju američke kinematografije od "novog Hollywooda" do Hollywooda osamdesetih i dalje. Tajming je bio odličan – tada, krajem devedesetih, na snazi je bila smjena VHS-DVD, kao u osamdesetima kino-video.
Dvadesetak godina kasnije, ulogu videa preuzima "streaming" i u njegovoj produkciji, čast rijetkim izuzecima, nastaju sve jeftiniji i generičkiji filmovi upitne umjetničke vrijednosti, o serijama da i ne govorimo. Jer, "ne mora sve izgledati dobro", prema riječima Hornerova producenta (Philip Baker Hall) koji gleda kako profitirati kad se industrija okrene naglavačke. "Kralj pornića" ponovno postaje aktualan u vrijeme pornografije kinematografije.