Planeti, nebeska tijela, zvijezde, galaksije i čitav svemir u svoj svojoj ljepoti prolaze nam pred očima u čudesnom otvaranju “Kontakta” (“Contact”, 1997.). Zemlja, Mjesec, Jupiter, Saturn i njegovi prstenovi, Asteroidni pojas, Oortov oblak... Turneja golemim svemirom se nastavlja dalje i dalje.
Tko zna koliko je svjetlosnih godina stalo u nekoliko minuta filma snimljenog prema istoimenu romanu Carla Sagana. Zalazimo u duboki svemir, debelo preko ruba našeg Sunčeva sustava, daleko i dalje izvan njega. Kamera dolazi sve do kraja svemira i izlazi iz zjenice oka Ellie Arroway (odlična Jena Malone).
Cijeli svemir se, simbolički, nalazi u malom oku djevojčice koja voli gledati u zvjezdano nebo. Nedvojbeno, “Kontakt” Roberta Zemeckisa u startu se razlikuje u odnosu na hollywoodske aliensko-svemirske blockbustere devedesetih.
Znate na kakve blockbustere ciljamo, one s obligatornim kadrovima polaganog stvaranja sjene neprijateljski nastrojenog svemirskog broda (“Dan nezavisnosti”) ili destruktivnog asteroida (“Armagedon”) kako se približavaju Zemlji.
Međutim, film u produkciji Warner Brosa na valnoj je duljini Kubrickove “Odiseje u svemiru”, Spielbergovih “Bliskih susreta treće vrste” i Cameronova “Bezdana”. Svemir i njegova golemost predstavljeni su kao nešto misteriozno, puno veće od čovjeka, života i smrti, ali na “sense of wonder” način, s pozitivnim osjećajem čuđenja i nade – želimo ga otkrivati poput male i odrasle Ellie (izvanredna Jodie Foster), usput i otkriti smisao postojanja, a ne pokrivati oči od straha.
Moguće da je Zemeckis bio pod pritiskom da se nasloni na “Independence Day” ili bar “The X-Files”, možda i “Men In Black” i “Mars Attacks”, nastavi dominantnu viziju izvanzemaljaca u devedesetima. Kad Ellie traži financiranje projekta potrage za izvanzemaljskom inteligencijom (“Još čekaš da E.T. nazove?”), ona predlaže zaposleniku da pokuša dobiti lovu od nekoga iz Hollywooda.
”Godinama zarađuju na izvanzemaljcima”, kaže Ellie i čovjek se, samo iz osamdesetih, sjeti “Stvora”, “E.T.-ja”, “Aliensa”, “Predatora”, “Skrivenih”, “Oni žive”... A kad izvanzemaljci ostvare kontakt i pošalju upute za izgradnju stroja, savjetnik za Nacionalnu sigurnost Michael Kitz (James Woods) i njemu slični automatski misle da je to “oružje sudnjeg dana”, iako se ispostavlja da je posrijedi prijevozno sredstvo koje može odvesti jednog čovjeka, predstavnika ljudske rase, u svemir.
Jednako tako, Zemeckis je ironičan i kad jedan Ellienin kolega, u kontekstu izvazemaljaca, spomene “lasere i fotonska torpeda”, vjerojatno i zato što se i sam osjećao poput nje na sastanku s odborom koji je procijenio da je njezin prijedlog projekta “više znanstvena fantastika nego znanstven”.
Ironičnim se može shvatiti i njegov angažman glumaca iz “Aliena” Toma Skerritta i Johna Hurta (potonji glumi milijardera, svojevrsnu preteču Elona Muska). “Od vas tražim samo malo vizije”, rekla je Ellie riječi kakve je možda izgovorio i Zemeckis na sastanku s čelnicima Warnera. Srećom po Ellie i Zemeckisa, izišli su im ususret.
Tako, redatelj “Lova na zeleni dijamant” i “Povrataka u budućnost” uspio je snimiti viskobudžetni projekt o kontaktu s izvanzemaljcima koji nisu zatornici čovječanstva, sa specijalnim efektima u službi filma, otprilike kao u njegovom “Forrestu Gumpu”, “Tko je smjestio Zeki Rogeru” i “Smrt joj dobro pristaje”, a ne kao u kasnijim eksperimentima poput “Božićne priče”.
Sjećate se ubacivanja Gumpa u kadar s Kennedyjem? Sada Zemeckis radi obratnu stvar i inkorporira tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona na presice s ostalim glumcima... No, to su praktički jedini efekti do posljednje trećine filma, kad Amerikanci počinju graditi stroj, kapsulu za nadolazeće putovanje u svemir.
Za aliensko-svemirsko-blockbusterski “mindset”, “Contact” je jedan prilično subverzivan film, inteligentan, metafizički, human, duhovan, više znanstven nego znanstveno-fantastičan. Pravo lice izvanzemaljaca ne vidimo i alieni nisu u središtu priče, već ljudi, počevši od usamljene Ellie.
Ona je posvetila čitav život “osluškujući male zelene” ne bi li pomoću njih nekako ostvarila kontakt s pokojnim tatom (David Morse). Otac joj je uperio pogled prema zvijezdama od kojih smo stvoreni i vjeru da unutar 400 milijardi zvijezda u našoj galaktici postoje “milijuni civilizacija” jer u protivnom, ako na drugim planetima nema ljudi, “bilo bi to golemo traćenje prostora”.
”Tata, jesi li ondje? Javi se...”, čujemo je kako ga doziva. Preko nje, simultano bivajući osobno i kolektivno iskustvo jednog čovjeka i čovječanstva, “Kontakt” postavlja pitanje jesmo li, mali i usamljeni kakvi jesmo, sve udaljeniji jedni od drugih, sami “tamo vani” i koja je naša uloga u velikom svemiru, odnosno tko smo, što smo, kamo idemo i u što (ne) vjerujemo.
S jedne strane, Ellie je znanstvenica i ne vjeruje u boga, što će je isprve koštati kandidature za mjesto u stroju, ali vjeruje u misterije svemira. S druge, imamo teologa Palmera Jossa (Matthew McConaughey). Znanstveno, filozofsko i religiozno isprepliće se u filmu i sreće negdje na pola puta u sjajnoj znanstveno-fantastičnoj završnici filma koja transcendira prostor i vrijeme, (zagrobni) život i smrt, kad Ellie krene na putovanje u središte galaksije, istovremeno i vlastite duše.
Kapsula će je kroz elektromagnetsko polje providna materijala odvesti brzinom svjetlosti u svemir i/ili neku drugu dimenziju. Gledatelj sa njom propada i prolazi kroz plavetne svemirske crvotočine, jednu, drugu, cijeli niz, nalik beskrajnim tunelima interstelarne podzemne željeznice.
Intergalaktički ”Contact” je nastavio tamo gdje su stali Kubrick i Spielberg te otvorio međudimenzionalna vrata svemira za buduće SF-ove s vizijama galaksija i zvijezda, izvanzemaljskih kontakata i odnosa roditelja i djece u prostor-vremenu. “Interstellar” i “Dolazak” su ostvarili “Kontakt”.