Lokalpatriotizam nije jedini razlog zašto treba skrenuti pažnju na kanadski uradak “Kojot” (“Le Coyote”) s 28. Split Film Festivala, ali počnimo od toga. Naime, “Kojot” je, kao dugometražni drugijenac, režirala i napisala kanadska filmašica hrvatskih korijena Katherine Jerkovic.
Katherine je, navodi službena biografija, rođena u Kanadi od majke Urugvajke i oca hrvatsko-argentinskog porijekla, a odrasla je u Belgiji i Urugvaju, da bi se dobi od 18 godina nastanila u Montrealu i nastavila studij filma na Sveučilištu Concordia. Njezin debitantski dugometražni prvijenac “Roads In February” iz 2018. osvojio je nagradu za najbolji kanadski prvi igrani film na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.
Upravo tu je i “Le Coyote” imao svjetsku premijeru, odakle je stigao u Split za premijernu projekciju na STFF-u. Jerkovic napreduje kao redateljica/scenaristica i na to treba biti ponosan, ali “Kojot” zaslužuje preporuku i kao jedan od najemotivnijih filmova ikad prikazanih na STFF-u.
“Le Coyote” ulazi u život usamljenog sredovječnog Meksikanca u Montrealu s velikom kulinarskom strasti. On je Camilo (odlični Jorge Martinez Colorado), nekadašnji ugostitelj i kuhar koji je, doznajemo polako, nerijetko i između redaka, bio vlasnik restorana “Le Coyote”, ali ga je izgubio nakon što je njegova kćerka Tania (Eva Avila) postala ovisnica.
Godinama kasnije, Camilo je na korak do povratka u kuhinju u drugom gradu, što ga čini sretnim i uzbuđenim. Međutim, u njegov život ponovno ulazi Tania, ovaj put sa sinom Zacharyjem (Enzo Desmeules Saint-Hilaire), moleći oca da ga čuva na par tjedana dok je ona na odvikavanju.
Ne samo da Camilo nije znao da ima unuka, nego mu ni tajming ne ide na ruku računajući priliku za novi-stari posao, zbog čega se i nećka bi li prihvatio zaduženje. Ipak, Camilo će se početi brinuti za unuka u očekivanju da se Tania vrati po njega, što bi moglo za dulje od tri tjedna, poznavajući njezinu ovisničku narav.
Scene razvijanja odnosa djeda i unuka podsjećaju na scene s ujakom i nećakom iz divnog filma “Idemo, idemo”, samo što još više djeluju stvarno i proživljeno, realistički, pa i naturalistički, kao ulomak iz nečije svakodnevice u kojoj se i netko u publici može pronaći gledajući približnu verziju svog života.
U minimalističkom, sporogorećem, nenametljivom filmu Jerkovic ima osjećaj za unutarnje živote, ono (ne)izgovoreno i (be)značajno, uvlačeći gledatelja u priču dok istražuje komplicirane obiteljske odnose i konflikte likova koje dramski ne veliča, niti ih osuđuje.
Posjet Camila i Zacharyja rehabilitacijskom centru emotivni je vrhunac filma zahvaljujući suosjećajnoj režiji i sirovim emocijama glumaca, bez pomoći sladunjave glazbe i sličnih trikova. Tad postaje jasno da razbijenu obitelj neće biti lako sastaviti. Camilo se mora žrtvovati i kao otac i kao djed te staviti život na čekanje zbog kćerke i unuka, svjestan da je to pr(a)va stvar koju treba napraviti. Emotivan film vjeran životu ostaje s gledateljem jednom kad završi i ulazi u anale STFF-a.
“Nova, kreativna, osobna, eksperimentalna, radikalna, subverzivna ostvarenja svih dužina i žanrova nastala u otklonu od vladajućih kanona produkcije” s potpisom autora koji “istražuju estetske forme filma kao medija i testiraju granice filmskog jezika” rijetko su izazivala emocije kao što ih izaziva “Le Coyote” (posljednjih godina možda samo donekle “Povratak u prah”).
Nije to “technicolorska” melodrama u stilu Douglasa Sirka, prije realističnog Kena Loacha, ali suptilne emocije “Kojota” potiho izbijaju iz kadra, kao i melankolija. Sve to (emocije, melankolija) dodatno je pojačano odlaskom direktora STFF-a Branka Karabatića i retrospektivno gledano gotovo da čini “Le Coyote” nekakvim oproštajnim filmom.