StoryEditor
Film & TVFILMSKI SNIMATELJI

Kamera, (re)akcija: s Nacrtom prijedloga o autorskom pravu hrvatski direktori fotografije mogli bi se slikati, zato su oštro i ustali protiv njega

Piše Marko Njegić
13. svibnja 2020. - 21:12
Bruno Konjevic/Cropix

Bez snimatelja, tj. direktora fotografije, film i bilo koje audiovizualno djelo ne bi ima(l)o odgovarajući vizualni izričaj. Snimatelj je produžena ruka redatelja, netko tko kamerom oslikava njegove zamisli i prenosi ih na ekran, i u svjetskoj, i u hrvatskoj kinematografiji, od Nikole Tanhofera i Tomislava Pintera naovamo.

Stoga, nije čudno da su se hrvatski (filmski) snimatelji pobunili na novi Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Kamera, akcija. I reakcija. Jer, po tom nacrtu “koautorima audiovizualnog djela smatraju se glavni redatelj, autor scenarija i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu”, ali ne i snimatelji.

Inicijativu za promjenom ZASP predsjednik Hrvatske udruge filmskih snimatelja Mario Sablić smatra “nepristojnom”.

– Nepristojnom zato što ga se lukavo stavlja u javnu raspravu tijekom pandemije bolesti COVID-19, uzrokovane novim virusom koji je kompletnu kulturnu scenu blokirao, a brojne djelatnike, uključuju i filmske profesionalce, ostavio bez angažmana na neodređeno vrijeme i u potpunoj financijskoj nesigurnosti.

Hoće li se oni sada baviti predviđenim izmjenama ZASP-a? Nemaju li u ovom času pametnija posla? Naravno da imaju, i to predlagač ZASP-a vrlo dobro zna. Nepristojno jest što Nacrt prijedloga ZASP-a oduzima značajna moralna i imovinska prava snimateljima, a da ta časna struka nije konzultirana niti su naši predstavnici pozvani da sudjeluju u radu Odbora koji je Nacrt prijedloga ZASP-a donio – govori nam Sablić.

Predsjednik Hrvatske udruge filmskih snimatelja spomenuti nacrt smatra i nekulturnim.

– Odnosi među dionicima proizvodnje audiovizualnog djela uređuju nestručne osobe u tom području društvene djelatnosti, koje, ako je suditi po njihovim javnim istupima, nemaju nikakvog pojma o tome kako ta proizvodnja teče i koji su odnosi između autorskih sudionika, a to ih, što je još i gore, apsolutno ne zanima.

Poziva se pritom na europske direktive, ali se zaboravlja spomenuti kako iste ostavljaju svakoj članici slobodu u određivanju koautora. Linija koju ovaj nacrt ZASP-a povlači izbacuje snimatelje iz pozicije koautora, te se besramno tvrdi da su im prava zapravo ostala ista?!

Za utjehu im može poslužiti tvrdnja da će i dalje na odjavnoj špici (usput, direktori fotografije su najčešće potpisani na najavnoj špici) biti i dalje atributirani kao snimatelji?! A kako drugačije? Koje su druge opcije? To bi doista volio doznati – veli Sablić i nastavlja...

– Nacrt prijedloga ZASP-a je nekulturan i stoga što je hrvatski film nezaobilazni dio nasljeđa europske autorske kinematografije, audiovizualni čimbenik hrvatske kulturne politike te je u tom smislu globalno predstavlja. Dakle, nije komercijalni proizvod temeljen na tržišnim odnosima, a s ciljem ostvarivanja dobiti.

Ipak, čini se da je nečija dobit upravo glavni pokretač ideja koje ZASP promovira, a što je vrlo dobro naglasila Hrvatska udruga nezavisnih producenata u svojem otvorenom pismu podrške.

Dakako, po dobrom starom hrvatskom običaju, kada se javnost usprotivi, i to ne samo ovdašnja, već i svjetska, kada se pera prime filmaši svjetskog renomea i snimateljske asocijacije, iza kojih je gotovo stogodišnja tradicija očuvanja digniteta snimateljskog posla, i javno iskažu svoje neslaganje – svi peru ruke!

Nitko više nema pojma otkud ta ideja! Institucije kojima je dužnost skrbiti o hrvatskoj audiovizualnoj sceni, poput Hrvatskog audiovizualnog centra – mudro šute. Pojavljuje se niz alternativnih istina. Da nije tragično bilo bi smiješno – smatra Sablić koji ima još toga za reći na temu.

– Možda je zapravo netko shvatio, premda osobno sumnjam, kako bi uklanjanje snimatelja iz pozicije koautora uklonilo i njegovu moralnu obvezu da svoju stručnost, strast i znanje uposli u korist hrvatske kinematografije, kao što to činimo od kada je hrvatske države.

Taj bi čin nesumnjivo doveo snimatelje do pozicije profesionalaca koji malo drugačijim ugovorima precizno određuju apsolutno sve, dane angažmana u sklopu priprema, dane snimanja, dane postprodukcije, radno vrijeme, minimalni broj sati odmora..., baš kao što je to slučaj u komercijalno orijentiranim filmskim industrijama.

Sve se to trenutačno objedinjuje u broju dana angažmana koji može istrpjeti skromni financijski proračun filma, dodijeljen po maglovitim kriterijima HAVC-ovih stručnjaka. Je li ćup zlata na kraju duge vrijedan korjenitih izmjena koje će zauvijek promijeniti i ozbiljno narušiti odnose među autorima audiovizualnog djela?

Može li se doista otići korak dalje ukidanjem nečijih prava, umjesto da se razmišlja o stvarnim autorskim utjecajima na finalni proizvod, te tijekom tog promišljanja možda valja popis koautora i dopuniti. Mislim da je odgovor jasan – zaključuje Sablić.

Ponajbolji hrvatski snimatelj Mirko Pivčević (“Ta divna splitska noć”, “Živi i mrtvi”, “Jozef”, “Svećenikova djeca”, “Broj 55”) također je neugodno iznenađen viđenim, kao i “većina njegovih kolega snimatelja, ali i redatelja i široke filmske javnosti cijeloga svijeta”.

– Najneugodnije smo iznenađeni službenim stavom Društva hrvatskih filmskih redatelja (DFHR). Zbog čega predsjednik DHFR-a u emisiji “Dnevni boravak kod Zubera” brani ovaj prijedlog zakona? Zašto DFHR pokušava provući prijedlog zakona koji bi nam oduzeo status autora na filmu koji imamo već više od 60 godina?

Isti taj prijedlog su poslije izbrisali na e-savjetovanju. Zbog čijih se interesa ovo događa baš u momentu dok su mediji okupirani svim mogućim posljedicama koronavirusa i potresa u Zagrebu?

Nakon što smo podigli veliku prašinu u javnosti oko ovog slučaja, Upravni odbor DHFR-a piše pismo u kojem se posipaju pepelom, želeći se odjedanput prikazati kao veliki borci za naša i još brojna prava drugih. Zašto u toj borbi nastupaju sami, bez obavijesti i suradnje s ukupnom filmskom zajednicom koja tako nema prilike iznijeti vlastito mišljenje.

Je li ovo rezervirano za jedan uzak krug članova DFHR-a? O ovome velika većina redatelja nije imala pojma, kao što nisam ni ja. I kolika je slučajnost da je suprug autorice ovog prijedloga zakona, gospođe Romane Matanovac Vučković, pravnik DFHR-a?

Kako smo “slučajno” saznali za ovakav prijedlog zakona, on bi najvjerojatnije prošao u potpunoj tišini, a status koji nam pripada bismo izgubili, što je očito bio i nečiji cilj.

Volio bih kad bi se DFHR počeo baviti ozbiljnim kreativnim problemom koji ima više od 20 godina, a to je kako da vrati publiku domaćem filmu, a ne da se bavi pravno-političkim spletkarenjem u kojem sigurno postoji još saveznika na ključnim pozicijama, a koji im ionako već omogućuju velike financijske prihode, dok ostala društva ovise o članarinama i jedva spajaju kraj s krajem – pita se Pivčević.

Snimatelje su podržali brojni redatelji, uključujući i Dalibora Matanića.

– Bitno je u cijeloj ovoj zavrzlami naglasiti da je redatelj glavni autor projekta koji je involviran u proces niz godina za razliku od ostalih, znači projekt počinje i završava s njim. Isto tako dušu projekta čine koautori: direktori fotografije, montažeri, scenografi, kostimografi, skladatelji...

Moje je mišljenje da su, uz glumce, direktori fotografije i montažeri esencijalni koautori, oni čine jezgru filmskog procesa i nemoguće ih je izostaviti s popisa koautora. Tu je krivi potez napravljen prema snimateljima, a istovremeno nikakav potez još nije ni napravljen prema montažerima.

Naravno da sam stao uz snimatelje jer ako su mi glumci desna, njih smatram svojom lijevom rukom na setu. Isto tako smatram da se montažeri odmah trebaju uključiti u koautore jer dobro znamo onu staru da pravi filmski proces počinje u montaži.

Nadam se da će se ova nepravda brzo ispraviti, kao što hitno treba jasno definirati poziciju redatelja kao glavnog autora, što se tiče honorara, tantijema i ostalog, tako treba vratiti/uključiti i sve ostale koautore u zakone jer film je prije svega zajednička, interaktivna igra – kaže nam Matanić.

I sam DHFR je, konačno, napisao otvoreno pismo podrške snimateljima, izrazivši nadu da će ih “Zakon u svom konačnom obliku prepoznati i normirati na najadekvatniji način, u skladu s realitetom i tradicijom audiovizualne proizvodnje u Hrvatskoj”.

– Neuvrštavanje naših dragih i bliskih kolega snimatelja među koautore audiovizualnog djela protivi se samoj prirodi nastajanja filma i žao mi je što nas je dovelo do neugodne i nepotrebne rasprave o nečemu što se samo po sebi podrazumijeva – rekla nam je Jasna Nanut iz Upravnog odbora DHFR-a.

– Film je skupno audiovizualno autorsko djelo koje naprosto ne može nastati bez snimatelja, neizostavnih autora i iznimno važnih suradnika u tom procesu. Snimatelja čini koautorom upravo njegov “stvaralački prinos koji se proteže kroz cijelo djelo i bitno utječe na njegovu doživljajnu cjelovitost”, kako navodi dr. sc. Hrvoje Turković u svojim primjedbama i dopunama Zakonu.

Također, ne smijemo zaboraviti da su snimatelji značajno utjecali ne samo na djela, već i na razvoj cjelokupne kinematografske i televizijske proizvodnje u Hrvatskoj. Osim njih, nadam se da će Zakon kao koautore prepoznati i montažere, scenografe i glumce koji su dosad bili nepravedno zapostavljeni. Izmjene i dopune Zakonu trebale bi upravo tome i služiti, usklađivanju Zakona s realitetom i tradicijom audiovizualne proizvodnje u Hrvatskoj – rezimirala je Nanut.

Potpora oskarovca

Hrvatskim snimateljima je potporu dao i Oscarom nagrađeni direktor fotografije Vittorio Storaro (“Posljednji tango u “Parizu”, “Apokalipsa danas”).

– Hrvatsku poznajem jer sam prije nekoliko godina snimao film u Zagrebu, otkrivajući velike hrvatske slikare. Da budem iskren, hrvatski slikari bili su i moji učitelji u poznavanju potencijalnog izraza boje u vizualnoj umjetnosti. Znanje je to koje me je inspiriralo za rad u kinematografiji na nekoliko međunarodnih filmova.

Siguran sam da se radom hrvatskih snimatelja i dalje baštini veliki hrvatski doprinos vizualnoj umjetnosti, koji je poznat širom svijeta. Smanjenje prava hrvatskih kinematografa utjecat će na uspostavljeni visoki ugled Hrvatske među međunarodnim filmskim radnicima i smatrat će ga korakom u pogrešnom smjeru. Moje je osobno mišljenje da bi Hrvatski audiovizualni centar trebao podržati prava hrvatskih snimatelja, a NE smanjiti ih.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 16:05