Nedostatak novih hollywoodskih blockbustera išao je u prilog friškim domaćim filmovima na francuskom box-officeu kad su se kina ovog ljeta polako počela ponovno otvarati nakon koronskog zatvaranja. Najveći kinohit sezone postala je francuska farsična profeministička komedija "Kako biti dobra supruga" ("La bonne épouse"/"How To Be a Good Wife") s oskarovkom Juliette Binoche u glavnoj ulozi koju je pohodilo preko 600 tisuća gledatelja.
Ljetna gledanost filma nastavila se i s naše strane (kino) Mediterana. "Kako biti dobra supruga" je, uz "Pljačku stoljeća", dosad najveći hit sezone u hrvatskim ljetnim (singl) kinima, s naglaskom na dalmatinska, gdje se za "novu Binoche" traži ulaznica više. Popularnost filma ne treba čuditi.
Ljudi su se zaželjeli kina i sve novo je dobrodošlo, naročito ako je lakonotne naravi (komedija) i aktualne teme (feminizam), dok je (prez)ime Binoche na plakatu samo ekstra adut.
Moguće i da je dodatni "catch" za veliki posjet u francuskim i u hrvatskim kinima predstavljala upravo glumičina promjena matičnog žanra, tj. spoj "Binoche + komedija".
Binoche je u pravilu dramska teškokategornica. Drama je zaštitni znak ove glumice ("Tri boje: Plavo", "Engleski pacijent"...), igrala je u europskim ili američkim producijama, svejedno. Jako rijetko Binoche napravi otklon od drame (npr. "Čokolada"), a s ovim filmom je napravila možda i nikad veći u smjeru komedije.
Otklon je dvostruk, jer drama je zaštitni znak i redatelja i scenarista Martina Provosta ("Séraphine", "Violette", "The Midwife"). "La bonne épouse" pokazuje da se Binoche poprilično prirodno uklopila u svijet komedije, za razliku od Provosta koji perolaka komična zbivanja režira teškom dramskom rukom, dobro postavljajući, ali ne i realizirajući ironiju, farsu i društvenu satiru seksualne politike.
Tonalna i ina neujednačenost karakterizira gledljivi i dobronamjerni, no u konačnici osrednji filmić izrazitije pitkosti nego britkosti na temu ženskog osnaženja, emancipacije i ravnopravnosti spolova krajem konzervativnih, patrijarhalnih i seksističkih šezdesetih u francuskom društvu (i šire). Ipak, film je vizualno prozračan i oku ugodan, dopadljive scenografije i napose kostimografije.
Ambijentirani smo u institut za domaćice u istočnofrancuskom Alsaceu, pod paskom Paulette van der Beck (Binoche) i njezina supruga Roberta (François Berléand), gdje se tinejdžerice tradicionalno obučavaju da jednog dana postanu idealne kućanice, budu "bolje žene i majke", "prave mlade dame" spremne "posvetiti se svojim budućim muževima, time i Francuskoj".
Učionicama odzvanjaju pravila, odnosno "temelji", tipa da žena mora biti dobra partnerica suprugu, izvršavati dnevne (kuhanje, peglanje) i bračne dužnosti (seks) bez pogovora, da nikad ne stavlja sebe na prvo mjesto, da je prva na nogama, zadnja na spavanje...
Godina je 1967. na početku priče, a do kraja filma na vrata instituta kuca transformativna pariška "šezdesetosmaška" revolucija čije protestne parole neke učenice najavljuju dalekosežnim izjavama "jednog dana žene neće biti muškarčeve robinje", voljnošću da "uživaju u svojoj seksualnosti" i sve glasnijem protivljenju nametnutnim društvenim diktatima, primjerice da se udaju za čovjeka kojeg ne vole.
Međutim, prijelaz od "zdravo" do "zbogom, dobra suprugo" na koncu je dočaran razmjerno naglo i prilično pamfletski, nerijeko i proturječno. Paulette će se ostvariti kad nakon smrti supruga, doduše uz oklijevanje, poleti u zagrljaj drugom muškarcu/nekadašnjoj ljubavi, a njezina kolegica (Yolande Moreau) nakon što se iz ružnog pačeta pretvori u labuda da se dopadne (muškoj) okolini.
To je još i donekle organski sprovedeno, suprotno krajnje naprasnom i preforsirano izvedenom finalu, kad se Paulette s kolegicama i učenicama odluči pridružiti revoluciji i krenu za Pariz. Naime, mjuzikl će iznebuha doplesati u završnicu filma "Kako biti dobra supruga", a Paulette i ekipa najednom udaraju u pjesmu i ples, rušeći glazbom i stihovima prethodne temelje za žene i ispisujući nove profeminističke. Revolucija je stigla na kraj puta.