StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

‘Juda i crni mesija‘: Revolucionar za Oscara

20. ožujka 2021. - 14:06

"Ili ovaj tip zaslužuje Oscara ili vjeruje u ovo sranje", agent FBI-ja Roy Mitchell (Jesse Plemons) podbode doušnika Williama O'Neala (LaKeith Stanfield) nakon što ga je vidio kako skandira na skupu vođe stranke "Crnih pantera" iz Illinoisa Freda Hamptona (Daniel Kaluuya). Mitchellov spomen Oscara u sceni iz drame "Juda i crni mesija" pokazao se vizionarskim.

"Judas and the Black Messiah" je, nakon uspješne premijere početkom veljače u sklopu festivala u Sundanceu, upravo dobio čak šest nominacija za Oscara (film, originalni scenarij...), uključujući one za najbolju sporednu ulogu Stanfielda, ali i Kaluuye. Obojica su izvrsni i zaslužuju Oscara, ako ne i film koji je "samo" dobar, ne i oskarovski predobar.

FILM: Judas and the Black Messiah; drama; SAD, 2021. REŽIJA: Shaka King ULOGE: Daniel Kaluuya, LaKeith Stanfield OCJENA: *** ½

Kako se zlatni kipić ne može prepoloviti na dva dijela, prije će ga dobiti Kaluuya, no to će na neki način biti i priznanje Stanfieldu s obzirom da interakcija njihovih likova čini srž "Jude i crnog mesije". O'Neil je "juda", a Hampton "crni mesija" iz biblijski aluzivna naslova filma koji bi nakon gostovanja na američkom HBO Maxu uskoro trebao biti dostupan i na europskom HBO-u, a snimljen je prema istinitoj priči s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Priča je kulminirala tragedijom, odnosno FBI-jevim smaknućem karizmatičnog lidera čikaških "Black Panthera" 4. prosinca 1969. u dobi od samo 21 godinu. Bilo je to doba zategnutih rasnih odnosa, vrijeme kad su stradali i Martin Luther King i Malcolm X. FBI na čelu s J. Edgarom Hooverom (Martin Sheen, jedva prepoznatljiv ispod debelog sloja maske) vidio je Hamptona i "Pantere" kao "najveću prijetnju unutrašnjoj sigurnosti zemlje".

Koliko je Hoover mrzio crnce jasno je u sceni razgovora s FBI-jevcem Mitchellom, kad ga upita kako bi bilo da mu (tada osmomjesečna!) kćerka izlazi s crnoputim muškarcem. Nije poznato je li to Hoover zapravo rekao ili je proradila pjesnička sloboda redatelja i koscenarista Shake Kinga, koautora – ponovimo – originalnog, ne adaptiranog scenarija.

Lako moguće da je ovo potonje, s obzirom da film zalazi prilično duboko na politički teren "crno-panterske" propagande, premda daleko od toga da je Hoover bio nevinašce i da njegova policijska država nije zaslužila žestoku kritiku, osobito iz današnje "BlackLivesMatter" optike, odnosno da Hampton nije imao protiv čega dizati glas okupljajući oko sebe "potlačene svih boja" protiv zajedničkog neprijatelja i pokrenuti "Duginu koaliciju".

Hampton je bio veliki govornik i scene njegovih mitinga su (glumački) pulsirajuće i izvanredne. Kaluuya nije pretjerano sličan liku, prikazanom u arhivskim snimkama, ali imat ćete dojam da je Hampton oživio na dva sata koliko je glumac sjajno kanalizirao njegovu govorničku energiju dok s više ili manje decibela u glasu podučava kako je rat politika s krvoprolićem i obratno, zatim da pojedinac ne stvara pobunu, već pobunu stvaraju uvjeti i, konačno, da je revolucija jedino rješenje.

"Možete ubiti revolucionara, ali ne revoluciju. Možete ubiti borca za slobodu, ali ne slobodu...", povikuje Hampton na vrhuncu filma, nakon što izađe iz zatvora i održi skup "Pantera" u čikaškoj crkvi. Glumačka gorljivost i intenzivnost na najvećoj je mogućoj razini i Kaluuya zaslužuje Oscara samo za tu scenu, za moćan govor s riječima izgovorenim u ritmu afričkih bubnjeva.

Savršeno je jasno zašto je Hampton tako mlad istovremeno mogao zastrašivati Hoovera, biti omiljen u crnačkoj zajednici, okupljati i inspirirati sljedbenike, osvojiti srce spisateljice Deborah Johnson (Dominique Fishback) i izazvati nećkanje doušnika i krtice O'Neala da ga izda, infiltriran među njegove "Pantere" na mjestu kapetana osiguranja.

Film bi bio (još) bolji da je manje politizirao, a više posvetio pozornosti psihologizaciji priče na razmeđi kriminalističke drame i trilera, odnosno povjerenja i izdaje, čuvanja i gubitka vlastitog identiteta, kao u najboljim "undercover" ostvarenjima poput "Donnieja Brasca". "Juda i crni mesija" u tom smislu kasno pali i tek pred kraj uspijeva prenijeti tenziju i krivnju koju je O'Neal osjećao razapet između Hamptona i FBI-ja.

Odlična fotografija i scenografija

Treba pohvaliti fotografiju i scenografiju filma koji izgleda kao da je snimljen krajem šezdesetih ili tijekom sedamdesetih. Pohvalno je i da soundtrack nije "on the nose" krcat najvećim hitovima epohe.

item - id = 1085377
related id = 0 -> 1137013
related id = 1 -> 1136599
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 10:38