Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

Koronavirus
StoryEditor
Film & TVekskluzivni razgovor

Redatelj ‘Parazita‘: Gledatelji se mogu smijati u kinu, ali kada legnu u krevet, skrivene poruke se polako uvlače u njihove pidžame

Piše Marko Njegić
4. siječnja 2020. - 10:50
Bong Joon-ho: Kina jesu i nastavit će biti potrebna kao najbolji način za gledanje filmova. Srećom, Netflix jamči ekskluzivnu kinodistribuciju njihovih novijih filmovaAFP

Nakon što je u nedjelju navečer južnokorejski film "Parazit" redatelja Joon-ho Bonga osvojio Oscara za najbolji film, režiju, scenarij i međunarodni film, podsjećamo na intervju koji je Bong dao našem novinaru Marku Njegiću početkom ove godine, a koji je u Slobodnoj dalmaciji objavljen 4. siječnja:

-----------------------------------------------------------

Cannes, Zlatni globus, Oscar. Kako je krenulo, “Parasite” Joon-ho Bonga bi mogao nastaviti ovu zlatnu nisku. Već je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu i tri nominacije za Zlatni globus, a sigurno će biti nominiran i za Oscara, pitanje je samo u kojim kategorijama.

Nakon što je protekle dvije dekade oplemenio južnokorejsku i svjetsku filmografiju sjajnim filmovima, kao što su “Sjećanja na ubojstvo”, “Domaćin” i “Majka”, Bong je napokon prepoznat kao jedan od najvažnijih filmaša današnjice.

Prije “Parazita” Joon-ho Bong snimio je dva filma na engleskom jeziku (“Snowpiercer”, “Okja”). A “Parasite” je kruna jedne odlične filmografije. Kruna na glavi redatelja koji podjednako oduševljava ljubitelje žanrovskog i festivalskog filma. Bong oduvijek koketira sa žanrovima (triler, SF, horor, akcija) i istovremeno ih subvertira, stavljajući u prvi plan siromašne, zanemarene likove i provlačeći temu o jazu između onih koji imaju i onih koji nemaju. Sve to je u “Parazitu” potencirao veliki režiser koji nam je dao ekskluzivni intervju u povodu dolaska njegova filma u hrvatska kina.

Kako je nastala ideja za “Parazita”? Je li ušla u vas kao parazit i jednostavno ste je morali izbaciti, tj. ispričati priču?

– Moji glumci-prijatelji iz kazališta često su mi predlagali da režiram kazališnu produkciju. Pokušavao sam napisati priču koja se odvija u ograničenom prostoru primjerenom pozornici i dobio sam ideju o bogatoj i siromašnoj obitelji. Ali, naravno, već od prve rečenice pisanja sinopsisa više sam razmišljao o tome gdje bi stajala kamera. Također me nadahnulo moje osobno tutorsko radno iskustvo za vrijeme fakulteta. Podučavao sam osnovnoškolskog dječaka iz jako bogate obitelji i jednoga dana me odveo na drugi kat i pokazao mi njihovu privatnu saunu. Jasno se sjećam koliko me šokiralo vidjeti saunu u nečijoj privatnoj kući. Prošli su me trnci jer sam imao osjećaj da špijuniram privatni život potpunih stranaca. Taj osjećaj infiltracije bio je ključan za “Parazita”.

Polarizacija između izuzetno bogatih i bolno siromašnih postaje sve je vidljivija i u Americi, pa i Hrvatskoj. Možete li nam reći nešto više o ekonomskoj nejednakosti i kapitalizmu u Koreji? Susrećete li ljude koje vidimo u filmu, bogate i “ljude koji se voze podzemnom i imaju poseban vonj”. Bi li “Parazit” bio jednako moćan da je priča smještena u Ameriku ili je to morala biti Koreja?

– Živimo u eri polarizacije. Usprkos bogatstvu koje je Koreja stekla proteklih desetljeća, relativni jaz između bogatih i siromašnih samo se proširio i mislim da je to svugdje slučaj. Ako idete u pokrajnje uličice u Seulu, još uvijek možete namirisati polupodrumske domove nalik onome obitelji Kim. Veliki broj ljudi iz različitih zemalja rekao mi je da kod kuće imaju iste probleme. Mislim da je razlog taj što je cijeli svijet postao jedna divovska kapitalistička nacija. Iako “Parazit” sadrži nekoliko detalja koji su specifični za Koreju, mislim da bi priča funkcionirala i u SAD-u i u bilo kojoj drugoj zemlji.

”Parazit” je najnoviji azijski film koji govori o društvenom staležu (“Izgaranje”, “Obiteljske veze”). Američki žanrovski filmovi, kao što je horor “Mi”, dijele istu temu. Zašto je to trenutačno bitna tema za filmaše?

– Mislim da je društveni stalež pitanje koje nas neprestano okružuje. Kad se mimoiđemo s nekim na ulici odmah prepoznamo kojeg je staleža, kroz trivijalne detalje kao što su odjeća, automobil, mobitel itd. Nikad otvoreno ne govorimo o tome, ali uvijek nesvjesno o tome razmišljamo. To je toliko vezano za trenutačno ljudsko stanje da mislim kako bi bilo čudno da umjetnik ne govori o toj temi. Prirodno je da kreativci u radu odražavaju svoj okoliš i trenutačne teme.

image
Plakat filma 'Parazit'

”Parazit” je lijepa protuteža tim filmovima, kao i vašem “Snowpierceru”, samo bez “sci-fi” elementa...

– Prvi put sam dobio ideju za “Parazita” 2013., dok sam radio postprodukciju “Snowpiercera”. Već sam se bavio idejama staleža, ali htio sam da likovi u “Parazitu” budu ljudi koje lako mogu vidjeti oko sebe, nešto više realistično i svakodnevno.

Opet koristite žanrovski film za pričanje alegorične priče s društvenim komentarom. Jeste li redateljski opušteniji u žanru?

– Odrastao sam gledajući američke žanrovske filmove sedamdesetih. Obožavam žanrovske konvencije i uzbuđenje koje sobom nose, ali jednako tako imam želju da ih subvertiram. Žanrovske konvencije su većinom formirane kroz američke filmove i kad te iste konvencije primijenite na korejski film, one zakažu. Kršenjem žanrovskih konvencija mogu osigurati da korejska stvarnost prodre u priču kroz pukotine. Također, smatram da društveni komentar postaje moćniji kad se kao oštrica krije iza priče omotane u uzbuđenje i zabavu koju donosi film. Publika može uživati u filmu i smijati se dok je u kinu, ali kad dođu kući i legnu u krevet, skrivene poruke se polako uvlače u njihove pidžame i dugo ostaju s njima.

Vaša posljednja dva filma (“Snowpiercer”, “Okja”) bili su produkcije na engleskom jeziku. Koliko ste kreativne slobodne imali na tim projektima u usporedbi s “Parazitom”?

– Imao sam potpunu kreativnu kontrolu na oba filma, ali kako engleski nije moj materinji jezik, morao sam se više oslanjati na glumce. S “Parazitom” sam mogao kontrolirati i najmanji detalj i nijanse dijaloga te eksperimentirati slobodnije na setu. Ipak, više od ijednog jezika ili kulturnih razlika, bilo je značajno što je “Parazit” manji projekt, nalik na “Majku” ili “Sjećanja na ubojstvo”, dok su “Snowpiercer” i “Okja” filmovi s većim budžetom. Mogao sam ponovno imati fokusiraniji pristup filmu, u čemu sam jako uživao i nadam se da će to u budućnosti opet biti moguće.

Redoviti ste gost Cannesa, ali “Okja” je uzrokovala velike kontroverze na festivalu jer je snimljena za Netflix. Na koncu niste bili zadovoljni kako je Netflix tretirao film u kinima. Što mislite o budućnosti Netflixa i kina? Mogu li kina i “streaming” servisi koegzistirati?

– S obzirom na dugovječnost kina, mislim da je dobro da su filmovi sačuvani putem “streaming” servisa koji nude veliku rezoluciju zvuka i slike. Zapravo su kao digitalni arhiv. Ali, mislim da je za filmove najbolje da se prvo susretnu s publikom u kinu jer ono pruža optimalan okoliš za gledanje filma. Kina jesu i bit će potrebna kao najbolji način za gledanje filmova. Srećom, Netflix jamči ekskluzivnu kinodistribuciju njihovih novijih filmova, kao, na primjer, “Irca” i “Bračne priče”. Nadam se da će i u budućnosti biti fleksibilni. 

Na ‘Parazita‘ bez pripreme

“Parazita” je najbolje gledati nepripremljen, sa što manje informacija, no recimo da se radi o sudaru dviju obitelji, bogate Park i siromašne Kim. Zaplet počinje nakon što se članovi četveročlane familije Kim, jedan po jedan, počnu infiltrirati u obitelj Park kao njihovi pomagači (vozač, domaćica, instruktori za repeticije za klince).

#JOON-HO BONG

Izdvojeno