StoryEditor
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘JFK‘: Misterija obavijena zagonetkom unutar enigme

23. svibnja 2021. - 11:18

Spisi komiteta Zastupničkog doma o atentatu na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja bit će pod ključem do 2029. godine. Stajalo je to na odjavnoj špici izvanrednog filma "JFK" (1991.) Olivera Stonea. Zanimljivo da je od svih godina navedena baš 2029., godina "Terminatora", što kao da stvara dodatnu zavjeru ili paranoju ionako ekstremno teorijsko-zavjereničkog i paranoidnog "top secret" ubojstva JFK-a iz Stoneova filma.

Pa ipak, za otključavanje tajnih papira o atentatu na Kennedyja 22. studenoga 1963. nije trebalo čekati do "terminatorske" 2029.; dokumenti su objavljeni u listopadu 2017. godine. Doduše, dokumentacija nije bila kompletna, nedostajalo je 300 osjetljivih papira od njih preko 3000, većinski u rukama FBI-ja i CIA-e, jer "određene informacije trebaju i dalje biti nedostupne javnosti zbog nacionalne sigurnosti, zaštite pravnog poretka i dvojbi vezanih za vanjsku politiku".

FILM: JFK; politički triler; SAD, 1991. REŽIJA: Oliver Stone ULOGE: Kevin Costner, Gary Oldman OCJENA: *****

Sljedeći rok za objavu preostalih dokumenata trebao je nastupiti za šest mjeseci otad, krajem travnja 2018., da bi se prolongirao za ljeto 2021., godine u kojoj "JFK" slavi 30. obljetnicu.

Vjerovali ili ne, upravo je "JFK" ubrzao proceduru objave dokumenata kao rasadnik teorija zavjere na danu temu od 1991. naovamo, ujedno veliki kinohit (više od 200 milijuna dolara zarade u svjetskim kinima), nominiran za osam Oscara (najbolji film, režija, scenarij, sporedna muška uloga Tommyja Leeja Jonesa, glazba, zvuk), od čega je dva potvrdio (filmska fotografija, montaža).

A da stvar bude podatnija, neke od teorija iz "JFK-a", ultimativnog "conspiracy theory" filma, potvrđene su u otkrivenim dokumentima, čime je vizionarski Stone poljuljao izjavu koju je šest godina kasnije u "Uroti" rekao Mel Gibson: "Dobra zavjera se ne može dokazati. Ako je možeš dokazati, to znači da su je zeznuli negdje usput...".

Jedna od njih glasi da je FBI znao za plan da se ubije Lee Harvey Oswald (javno ga usmrtio Jack Ruby), prema službenoj verziji događaja jedini atentator na Kennedyja, a ne "agencija/CIA, mafija, Kubanci", tj. Sovjeti, FBI, netko šesti/sedmi ili pomalo svi zajedno. Druga, da su neki (ovdje Sovjeti) smatrali kako je iza atentata stajao i JFK-ov potpredsjednik i nasljednik Lyndon B. Johnson.

O svemu tome u filmu teoretizira opsesivni okružni tužitelj Jim Garrison (Kevin Costner u jednoj od najboljih uloga) kao Stoneov i gledateljev supstitut u potrazi za istinom s kojim se lako identificirati dok rekonstruira nemili događaj i izvodi neslužbene zaključke u vezi onoga što se lako moglo odigrati (a suprotno je službenoj verziji), koliko paranoidne, toliko i smislene.

Valjda samo najzadrtiji ne mogu povjerovati kako je posrijedi bila zavjera velikih razmjera, odnosno da je Oswald, u tumačenju odličnog i nevjerojatno sličnog Garyja Oldmana, doista bio jedini strijelac na Kennedyja, jedan čovjek s jednom puškom. Na Garrisonovo pitanje "tko je ubio Kennedyja?", navodni zavjerenik David Ferrie (Joe Pesci), kojeg je gay žigolo Willie O’Keefe (Kevin Bacon) čuo kako govori o planiranom umorstvu Kennedyja u nazočnosti tajnovitog "međunarodnog biznismena" Claya Shawa (Jones), odgovara da je to "misterija, jebiga, preveliko je".

"Misterija obavijena zagonetkom unutar enigme", precizira Ferrie koji djeluje kao "žrtveno janje", baš kako je sebe nazvao Oswald, pijun žrtvovan za viši cilj što opravdava sredstvo. U tu mnogostruku "misteriju", odgovarajuću mogućem broju strijelaca u vjerojatnoj trostranoj unakrsnoj vatri (trojica na tri različita mjesta) u kojoj se našao Kennedy u otvorenoj limuzini tijekom povorke u samom srcu Dallasa, lako je povjerovati kad se Garrison nađe s izvjesnim X-om (Donald Sutherland), insajderom iz Pentagona.

X potvrđuje opću zavjeru i smatra da je najvažnije pitanje zašto je Kennedy ubijen, a tek onda tko ga je ubio, podastirući razloge – bio "komunist", htio promjene, odbio napasti Kubu, nije podržao rat u Vijetnamu o kojem je Stone snimio tri filma počevši od "Voda smrti". Ukratko, ugrožavao je, među ostalim, stotine milijardi dolara ratnog novca. "Politika je moć", zaključuje X.

Ključna scena "JFK-a", napisana, režirana i glumljena da se smrzneš, potiče osjećaj straha, nelagode, sumnje, paranoje i nesigurnosti dok dijalog prati jezovita, uznemirujuća glazba Johna Williamsa. Jer, ako "oni", tko god bili, mogu ubiti predsjednika, nitko nije siguran. Ova spoznaja je srž filma, želja za istinom i pravdom.

Želja je istinita u "JFK-u" i u nju treba vjerovati ako već ne svemu što Stone izlaže u filmu koji se ionako ne određuje kao sto posto istinit. Ne, Stone istražuje moguće scenarije i zataškavanja na bazi povijesnih činjenica i teorije zavjere u stilu "što ako vam kažem da...?" dovodi do razine mita, usput stvarajući vlastiti (filmski) mit na temelju svoje vizije američke povijesti, tj. misterioznoga povijesnog događaja, likova i njihovih (ne)djela.

Tu se može povući paralela s prvim Stoneovim filmom iz 1991., "The Doors", s redateljevom vizijom mita o Jimu Morrisonu koji je bio još veći "simbol nove slobode šezdesetih", kako netko u "JFK-u" kaže za Kennedyja. Veza između "The Doorsa" i "JFK-a" očituje se i u kolažnoj "crno-bijelo u boji" estetici filmova, njihovoj fotografiji i montaži, pri čemu je psihodelično iskustvo sada zamijenilo dokumentaristično s više potankosti u stilu režije koji je Stone astavio njegovati i u "Rođenim ubojicama".

Možemo reći da je "JFK" definicija doku-drame, podignute na novu razinu, režijski "tour de force" i hipnotički filmski doživljaj: fotografija u koloru se isprepleće s crno-bijelom, statična slika s pokretnom, igrano s dokumentarnim, stvarne scene s fiktivnima i(li) rekreiranima.

Redatelj u službi informiranja rabi različite filmske formate – 35mm, 8 mm, Super 8, 16mm, preuzima vizuale televizijskih izvještaja iz onog doba i zrnatih kućnih videa preslikavajući snimke Abrahama Zaprudera koji je snimao povorku u kobnom trenutku.

Fotografija Roberta Richardsona je u savršenoj sinkronizaciji s montažom dvojca Joe Hutshing-Pietro Scalia i ostalim aspektima kojima je Stone besprijekorno dirigirao, utjecavši zasigurno na buduća novomilenijska montažna bombardiranja (slikama, informacijama) u različitim medijima, od filma do televizije i interneta.

Stone je napravio lavovski posao u svom ponajboljem ostvarenju, oglednom primjerku snage filma i filmske režije, a na novo gledanje "JFK-a" definitivno je zaslužio režijskog Oscara, uz dužno poštovanje sjajnom Jonathanu Demmeju ("Kad jaganjci utihnu").

Konstrukcija "JFK-a", nalik slagalici, krajnje je fascinantna i čini ga jednim od najbolje "složenih" filmova u povijesti. "JFK" je i jedan od najdinamičnijih tro(-i-kusur-)satnih filmova kojemu po dinamici možda samo konkurirati mogu Scorseseovi "Casino" i "Vuk s Wall Streeta". Tri sata projure brzinom metaka ispaljenih 22. studenog 1963. godine.

Od Kennedyja do Nixona i Snowdena

Tommy Lee Jones je dobio Oscara tri godine kasnije za "Bjegunca", Kevin Costner glumio u još jednom filmu o JFK-u "Trinaest dana", a Oliver Stone snimio "Nixona" i poticao paranoju sa "Snowdenom". P.S. "JFK" se prikazuje 13. svibnja u elitnom večernjem terminu na HTV2.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. srpanj 2021 04:56